Dalešice

Pošto smo na početku puta obećali da ćemo posjetiti sve pivovare s proizvodnjom iznad pet tisuća hektolitara, posjet pivovari Dalešice s manjom proizvodnjom (barem za sada) smatrajte neobaveznim. Zainteresirani mogu doći vlakom do Moravskih Budjejovica ili do Jaroměřica nad Rakytnom, te nastaviti autobusom.

Krajobrazi ponad zavojitim tokom rijeke Jihlave su privlačni, premda se u mnoge poglede ubacuju tornjevi za hlađenje atomske elektrane Dukovany, koja je od Dalešica udaljena samo sedam kilometara zračne linije. Kada pak stignete do Dalešica, zaboravit ćete na atomsku elektranu i uživati u pivovari iz filma Postřižiny (Striženo-košeno).

Pivo se ovdje dokazano kuha od prijeloma 16. i 17. stoljeća. pivovara je spadala u one plemenitaške male pivovare, koje su tijekom 16. stoljeća nikle pod svakim većim ili manjim sjedištem kakvog vlastelina i snabdijevale pivom vlastitu vlastelu. Do promjene je došlo tek 1882. godine, kada je vlastelinstvo, zajedno s nedalekim Myslibořicama kupio baron Anton Dreher. Bio je veliki poduzetnik iz Schwechata, vlasnik mnogih pivovara u Austro-Ugarskoj. Dalešičku pivovaru preinačio je u industrijski pogon, primjeren kraju 19. stoljeća.

Pivovara je u toj formi djelovala gotovo sto godina, a da se u njena postrojenja nije moralo značajnije intervenirati. U prvoj čehoslovačkoj zemljišnoj reformi dvadesetih godina pivovara je izvlaštena obitelji Dreher i postala Društvena pivovara i sodara. U vrijeme socijalizma staro je društvo bilo premalo socijalističko, pa je pivovara nacionalizirana i dobila ime „Južnomoravske pivovare, narodno poduzeće Brno, tvornica 03 - Znojmo, pogon Dalešice".

Sedamdesetih godina u Dalešicama je sniman film Tko traži zlatno dno (1974.). Bila je to nova prilika za režisera Jiřija Menzela, koji je nakon filma Ševe na žici (1969.) na pet godina bio izoliran i zabranjen. Onda je dobio dopuštenje da snimi film iz dalešičke sredine. Snimio ga je i - kako pretpostavljam - pri tom upoznao dalešičko pivo, a valjda i ljupku pivovaru, koja je odisala mirisom austro-ugarskog pivarstva. Valjda se zato u Dalešice vratio 1980. godine, kada je tu snimio film Postřižiny (Striženo-košeno). Tada je pivovara već tri godine bila zatvorena i služila kao skladište piva iz Znojma.

Nakon toga sedamnaest su se godina smjenjivali vlasnici objekta a u biti nitko od njih nije znao, kako smisleno iskoristiti pivovaru. Ako je netko imao kakvu viziju, onda nije imao novaca. Godine 1994. skinuti su s pivovare krovovi, a dio objekata je srušen. Areal je zarastao u drač, i u njemu su raj našli vandali i ljudi iz okolice, koji su se tu snabdijevali građevinskim materijalom.

Tek 1999. godine ruina je dospjela u ruke današnjih vlasnika, koji su je kupili na dražbi. Prvo su poduzeli nužne zaštitne radove, a od 2002. godine tu se ponovo kuha pivo. Dionička pivovara Dalešice danas kuha četiri vrste piva a doseže proizvodnju od preko dvije tisuće hektolitara. A u zaštićenim objektima uređena je pivovarska restauracija i Muzej austro-ugarskog pivarstva. Svakako zaslužuju posjet!

Preveo Mato Pejić