Češke Budjejovice

Iz Třebonji najprije idemo u Češke Velenice, gdje presjedamo za Budjejovice. U Češkim Velenicama je samo kilometar do mosta preko granične rijeke Lužnice i još jedan kilometar do centra austrijskog grada Gmünda. To je lijep starinski gradić, a što je najvažnije - tu možemo kušati pivo!

U samom Gmündu se pivo ne kuha, ali toči se tu jamačno čitav niz vrsta piva. Austrijanci se naime drže tradicije i čuvaju svoja lokalna piva. Nije da se u Austriji nisu ukorijenili međunarodni koncerni, ali ipak je tu do danas ostalo 150 pivovara (slovima: sto pedeset!), od čega je u Beču četrnaest! Kako Austrija ima skoro za dva milijuna stanovnika manje od Češke republike (8.260.000), ima u biti gušću mrežu pivovara prema broju stanovnika, nego mi.

Stoga ćemo samo primirisati austrijskom pivarstvu i vratiti se u Češke Velenice. Do Prvog svjetskog rata tu uopće nisu bile Češke Velenice. Preko Lužnice bilo je samo predgrađe Gmünda s važnim kolodvorom na pruzi Franje Josipa iz Beča za Prag. Usput . i danas ta pruga počinje u Beču na kolodvoru Franje Josipa. Razlika je samo u tome, što Česi nisu tako čuvali tradiciju kao Austrijanci, pa su svoj kolodvor Franje Josipa preimenovali prvo u Wilsonov, a onda u Glavni. A s te značajne pruge Franje Josipa u predgrađu Gmünda odvaja se pruga za Češke Budjejovice, koja dalje ide do Plznja i Cheba.

Zbog te željezničke raskrsnice mijenjale su se poslije Prvog svjetskog rata granice! Čehoslovačka je naime tražila zemlje Češke krune u njihovim povijesnim granicama, a kako je bila na strani pobjedničkih sila, dobivala je ustupke u vidu sitnih korekcija granice. Tako su i odvojci čeških pruga morali biti u Češkoj, iako su povijesno bili u Austriji. Zato se naš teritorij probija sve do centra Gmünda i zato se predgrađe Gmünda preko rijeke Lužnice zove Češke Velenice.

Ali, dosta povijesnih kurioziteta i brzo u vlak! Preko Žižkova Trocnova stići ćemo do Budjejovica. Na kolodvoru ćemo odlučiti kamo ćemo najprije - na sjever ili na jug. U oba pravca čekaju nas pivovare. Da moja nepristranost ne bi došla pod sumnju, odluku ću prepustiti vama.

U Češkim Budjejovicama pivo se sigurno kuha od 1265. godine - to je godina, kada je Přemysl Otakar II. osnovao grad. Osnovao ga je zato da bi kraljevska vlast imala uporišnu točku u južnoj Češkoj, koja je bila utvrda Vitkovaca, plemića koji su se ponašali prilično neovisno. Zavist između vladara doma rožmberskog - najmoćnijeg među Vitkovcima - i kraljevskih Budjejovica, trajala je potom stoljećima.

Godine 1464. odlučili su Budjejovičani zavesti „red" u okolici grada, provjeriti kako se provodi pravo milje. Tadašnja milja iznosila je otprilike devet kilometara, i na toj udaljenosti od grada nitko nije smio kuhati pivo. Budjejovičani su provođenje prava milje kontrolirali ovako: načelnik Ondřej Puklice obišao je sva sela u okolici s odjeljenjem naoružanih ljudi i uništio sve što je ličilo na pivovarsku ili sladarsku opremu. Teško mu je bilo što spočitnuti, imao je na to pravo. Ali, Budjejovičani su unišravali i u selima, koja su pripadala gospoštijama rožmberškoj i višebrodskoj. To se gospodinu vladaru nije svidjelo, pa se njegova kancelarija žalila višoj instanci. Došla kraljevska komisija. Nije osporila pravo milje, koje je građanima Budjejovica potvrdio još Karel IV. Izrazila je pak sumnju u mjerenje te milje: građani Budjejovica su u tome zapravo na mjestima pretjerali, naročito su u pravcu juga prema rožmberškom Krumlovu njihovi revni oružnici išli dalje nego što su smjeli. Kako to riješiti? Jednostavno: uvjerili su komisiji, da se milja ne mjeri od crkve u centru grada, kako se to prije mislilo, nego od gradskih zidina. I pobijedili su.

Potpuno samostalna politika građana Budjejovica vidljiva je i u jednom drugom slučaju iz petnaestog stoljeća. Pružili su tada azil čuvenom razbojniku Habartu Lopatu, koji je prvo iz grada Lopaty u plzenjskom kraju, a onda iz grada Husi između Prachatica i Volara uznemiravao čitavu okolicu. U oba slučaja protiv njega su se udružili susjedni gradovi i plemstvo, kako bi ga uništili. Tijekom zime 1432.-1433. Lopatinu utvrdu su opsjedali Přibik iz Klenove, Jan Zmrzlik iz Svojšina, Svojše iz Zahradke, Jan Řitka iz Bezdjenica, čeljad gospodara Menharta iz Hradeca i građani Klatova, Sušica, Horaždovica i Domažlica. Grad su napokon zauzeli, ali vođa razbojnika je pobjegao. Kad je svoje djelovanje nastavio iz grada Husi, došli su 1441. godine Petr Zmrzlik iz Lnařa i Jan Sedlecky iz Prachatica, a s njima Přibik iz Klenove, koji je imao iskustva iz opsade Lopata. Pokušali su izgladnjeti posadu grada, ali u tome nisu uspjeli - prije su izgladnjeli sami. Stoga su dopustili posadi da slobodno napusti grad, a onda su uništili samo zidine. Onda je Habart otišao u Budjejovice, gdje je dobio zaštitu unatoč brojnim početnim neprijateljima. Za budjejovičkim bedemima živio je mirno do kraja - i sigurno je pri tom obilno uživao u budjejovičkom pivu.

U Habartovo vrijeme postojala su u Budjejovicama razna piva, postupno je proizvodnja okrupnjavana i na kraju - u 18. stoljeću - bile su ovdje samo dvije pivovare, koje su konkurirale jedna drugoj. Jedna je bila pivovara udruženih građana s pravom varenja, a druga gradska pivovara, odnosno pivovara gradskog vijeća. Postoje dokazi da su sporovi građana s pravom varenja i gradskog vijeća trajali još od 15. stoljeća, odnosno tri stotine godine, dok ih 1751. godine nije izgladila carica Marija Terezija. Godine 1795. dvije su pivovare spojene i konačno je nastalo jedno poduzeće. Tako se 1795. godine navodi kao godina osnivanja gradske pivovare, iz koje se razvio kasniji Samson, današnja Budjejovicka građanska pivovara.

No, ni toj pivovari nije išlo baš glatko. Gradnja njene današnje zgrade u južnom - to jest Linečkom - predgrađu trajala je više od dvadeset godina. Očito je to bilo zato, što se cijelo vrijeme imalo gdje kuhati pivo, pa nije bilo razloga za žurbu. Godine 1848. izgrađeni su  podrumi za odležavanje piva a tek 1871 završena je sladara. A tek o potom je cijela proizvodnja premještena ovamo.

Međutim, još uvijek ne govorimo o Budvaru, koji stoji u sjevernom, tj. Praškom, upravo suprotnom predgrađu u odnosu na Samson. Češke Budjejovice su izvanserijska pojava u češkom pivarstvu! Nigdje naime ne postoje u istom gradu dvije međusobno potpuno neovisne pivovare. Razvoj je posvuda bio isti - male srednjevjekovne kućne pivovare su se udruživale, one manje postupno su nestajale i napokon u 19. stoljeću nicala je jedna zajednička gradska pivovara. Tamo gdje ih je niklo više, poput Praga ili Plznja, slijedile su daljnje fuzije, tako da je danas u Pragu jedino veliko poduzeće Staropramen, a u Plznju Prazdroj. Zašto je to u Budjejovicama drugačije?

Češka dionička pivovara (današnji Budvar) nastala je 1895. godine. U to vrijeme bile su Budjejovice nacionalno miješan grad. Čeha je bilo više, Nijemaca manje. Ali, Nijemci su imali većinu u svim industrijskim poduzećima. U skladu s tim u njihovim je rukama bila također i budjejovicka vijećnica, jer ni biračko pravo nije bilo jednako - njegova moć se mjerila imetkom, odnosno plaćenim porezom: tko je platio više poreza, imao je više prava odlučivati o raspodjeli javnih prihoda. U budjejovickoj je vijećnici tako manjkalo Čeha.

Tako su Česi bili prisiljavani osnivati „češka" poduzeća - jer bez jačanja svoje ekonomske moći nisu mogli polučiti ni političke rezultate. Očito je, da nije bilo riječi ni o kakvom češkom nacionalizmu, ili šovinizmu. Naprosto nije bilo drugog načina da češka većina ostvari adekvatnu političku zastupljenost.

Od početka djelovanja bila je Češka dionička pivovara uspješno poduzeće. Razumljivo da je kuhala kvalitetno pivo, inače ne bi opstala. Ali pored toga pošlo joj je za rukom da kapitalizira svoju češkost. „Svoj svome" bilo je geslo koje je tada imalo težinu. Česi u južnoj Češkoj pili su tako češko pivo iz Budjejovica, pa je češka pivovara vrlo brzo kapacitetom premašila ne samo njemačku pivovaru u Budjejovicama, nego i obje schwarzenberške pivovare u susjedstvu, u Třebonji i Protivinu.

Uspješna Češka dionička pivovara mogla si je priuštiti i modernizaciju - tako je 1922. godine bio izbušen prvi tristometarski arteški bunar. Iz arteških bunara pivovara se snabdijeva veoma kvalitetnom vodom i u svojim promidžbenim materijalima i danas ističe da je ta voda jedan od činitelja jedinstvenog okusa piva Budvar. (Pažljiviji čitatelj svakako primjećuje, da u Budjejovicama dakle još uvijek vrijedi ono što je u Plznju prestalo vrijediti). Od 1936. godine češka se pivovara zvala Budvar - češka dionička pivovara  Češke Budjejovice. Ono Budvar složeno je od riječi „Budjejocky" i „pivovar".

Što je u međuvremenu radila njemačka pivovara? Izvorno je to bila zajednička gradska pivovara njemačkih i čeških građana s pravom varenja, no kamen spoticanja bila je činjenica da su pivovarom vladali oni njemački. Čim ej utemeljena češka pivovara, ona starija postala je izrazito njemačka. Godine 1894. Nijemci su svoju pivovaru hitro preimenovali u „Die Budweiser Bräuberechtigten - Bürgerlicher Bräuhaus - Gegründet 1795. - Budweis" (Budjejovički građani s pravom varenja - Građanska pivovara - utemeljena 1795. - Budjejovice), kako bi naglasili svoje prvenstvo. U to vrijeme već su izvozili pivo u niz svjetskih zemalja, naročito u Sjedinjene Američke Države.

Između dva rata Budvar je uživao dobrobit svoga češkog karaktera i ostavljao njemačku građansku pivovaru iza sebe. Tijekom njemačke okupacije situacija se promijenila. Njemački građani s pravom varenja proglasili su svoju pivovaru za „Deutscharisches Unternehmen" (njemačko arijevsko poduzeće), koja je bila apsolutno preferirana. Češka pivovara Budvar dobila je nacističku upravu.

Nakon rata se to opet okrenulo. Njemačka pivovara bila je oštećena u bombardiranju, češka uopće ne. Obje su pivovare bile nacionalizirane - postale su dio narodnog poduzeća Južno-češke pivovare. Njemačka pivovara i to je prošla na teži način - najprije je konfiscirana kao njemačko vlasništvo - manjinski češki građani s pravom varenja pri tom su uzalud protestirali. U sklopu Južno-čeških pivovara imao je Budvar prvenstvo kod modernizacije i proširenja - proglašen je naime izvoznim poduzećem. Njemačka pivovara, kojoj je ime promijenjeno u „Prva češkobudjejovička pivovara" ostala je - usprkos imenu - uvijek druga i manja; s njom se računalo jedino u proizvodnji za domaće tržište. Na kraju je 1960. godine dobila ime Samson - to je inače ime budjejovičke fontane, koje do tada nije imalo nikakve veze s pivom.

Godine 1967. Budvar je izišao iz sastava Južno-čeških pivovara i postao samostalna firma. Ostao je to do danas i još uvijek je nacionalno poduzeće - valjda posljednje od svih.

Južno-češke pivovare su privatizirane i postale su dioničko društvo. Riješili su se třebionjskog Regenta i protivinskog Platana, pa je 2000. godine u društvu ostao još samo Samson. Godinu dana kasnije društvo je promijenilo ime u Budjejovička građanska pivovara, d.d.

Zbog te složene povijesne zavrzlame imamo i danas u Budjejovicama dvije pivovare. I možemo za to biti zahvalni! Budvar kuha šest vrsta piva, koje doma zove Budjejovički Budvar, a za izvoz ih označava Kao Budweiser Budvar, Bud ili Czechvar. temelji se na tradicionalnoj tehnologiji i na vlastitoj vodi iz arteških bušotina. Njihov specijal Bud Super Strong odležava čak 200 dana! Godine 2007. plasirala je pivovara kao ekskluzivnu novost šankersko pivo Pardal, čiji su okus, kako tvrde, kreirali same pivopije. Budjejovička građanska pivovara kuha osam vrsta piva. Cijeli taj spektar dobrih i zanim ljivih piva uopće ne bismo imali da je došlo do spajanja dviju pivovara.

Budvar proizvodi više od milijun hektolitara, budjejovička građanska pivovara više od sto pedeset tisuća hektolitara. K tome proizvodi i dvije i pol tone slada. Objema daj Bože sreće!

Kada je riječ o Budvaru, valja reći i to da je to treća po veličini pivovarska tvrtka u nas, odmah iza Prazdroja i Staropramena.¹ Te tvrtke se ipak sastoje svaka od dviju ili više velikih pivovara, a Budvar je sam. Prazdroj i Staropramen posluju u sastavu međunarodnih koncerna, Budvar je samostalan. Stoga ovdje - ukoliko ga u najavljenoj privatizaciji ne kupi neki strani gigant - ne prijeti opasnost da će, prema potrebi, proizvoditi pivo. koje potječe odnekud drugud, a ni to da će se pivo s njegovim imenom proizvoditi negdje posve drugdje. Budvar se kuhao i kuhat će se u Budjejovicama i s budjejovičkom vodom. Sigurno ste već shvatili da je to kvaliteta, koja godi mojoj konzervativnoj duši.

¹Budvar se također odlično nosi na stranom tržištu. Tri pivovara grupe Prazdroj pokrivaju nepunih 23 posto češkog izvoza piva, tri pivovare grupe Stariopramen nepunih 21 posto, a Budvar sam više od 16 posto.

Preveo Mato Pejić