Černa Hora

Iz Svitava smo glavnom prugom stigli do stranice Rajec-Jestřebi i čeka nas oko tri kilometra pješačenja do Černe Hore. Na šumovitom brdašcu stoji dvorac, pod njim dražesna pivovara. Do dvorca nema svrhe ići, jer nije otvoren, nego se koristi kao dom umirovljenika. Ali zato pivovara zaslužuje posjet. To je klasični primjer vlastelinske pivovare. Jamačno je radila još 1530. godine, kada je spomenuta u dokumentu, kojim su braća Tas i Jaroslav Černohorski iz Boskovica dijelila i ovjeravala svoju imovinu.

Stolovali su u gotičkoj tvrđavi i nisu ni slutili da će je njihovi slijednici preurediti u renesansni dvorac. Pivovara je pojila ne samo gospodstvo i domaći puk, nego i sve građevinske radnike. Nakon Boskovica Černom su Horom vladali Lichtensteini, dobri gospodari, koji su modernizirali pivovaru – to znači, da su je doveli na tehničku razinu druge polovice 17. stoljeća. U 18. stoljeću Černa je Hora pripadala lozi Auersperga. Za njihova vladanja dvorac je stradao u požaru i više od stotinu godina ostao u ruševinama. Pivovara je ipak bila u funkciji sve do 1802. godine, kada je također izgorjela. U vrijeme napoleonskih ratova, nije bilo novca za bacanje, ali ipak vlasnici nisu čekali sto godina da obnove pivovaru; pivovara je očito važnija od nekakvog dvorca. Tamo već više nisu bili Auesperzi, nego gospodari iz Geislerna, pa su se brzo smjenjivala imena Nebel-Turkheim i Pereira-Arnstein. Na pivovaru to nije utjecalo i ona je svoje pivo varila za sve gospodstvo bez razlike.

Posljednji plemenitaški vlasnik bio je od 1859. godine grof od Friesa. Shvatio je da je izravno upravljanje pivovarom ne samo rizično, nego donosi i brige. Zaključio je da je za vlasnika isplativije dati pivovaru u najam – to mu osigurava pivo i redovan prihod, a brige ostavljaju zakupcu, koji se mora trsiti. Kako je zamislio, tako je i učinio, i bilo je to dobro. Pivovara je za vrijeme zakupca Maxmilijana Polaka svladala i požar 1868. godine.

Industrijska revolucija zahtijevala je veće investicije u pivarstvu, a toga se opet prihvatio grof Fries. U razdoblju od 1871. do 1873. izgradio je novu pivovaru u susjedstvu stare, a staru je pivovaru preradio u tvornicu slada. Kada je grof uhodao novu pivovaru, opet ju je dao u najam, ovoga puta černohorskom trgovcu Šimonu Lövu, koji je imao partnere Berischa i Feina iz Boskovica.

Sudeći prema imenima bili su ti trgovci očito Židovi, što znači da su bili dobri trgovci. Unatoč tome, iz pivarskih godišnjaka doznajemo da su imali problema s vođenjem pivovare, koja nije dostatno napredovala. Navodno je to bio razlog osnivanja seljačkog dioničkog društva, koje je htjelo uzeti pivovaru u najam. Na čelu skupine inicijatora toga društva bio je katolički svećenik, a imena viđenijih članova su odreda češka: P. Vincenc Ševčik, župnik i zastupnik iz Viska kod Letovica, František Tesař, zemljoposjednik iz Milonica, František Kanys, gradonačelnik Černe Hore, Josef Odehnal, seljak iz Bořitova, Josef Marek, seljak iz Lysica i Ludvik Pilnaček, zakupac dvora u Jestřebi. Možemo dakle pretpostavljati da njihov motiv nije bio ekonomski prosperitet pivovare, nego su vođeni idejama protužidovskim i protunjemačkim. Seljačko dioničko društvo pivarsko i sladarsko u Černoj Hori osnovano je 1896. godine a od grofa Augusta Friesa dobilo je pivovaru u najam na dvadeset godina. Gospodarilo je dobro, pa je 1901. godine preuzelo također pivovaru i sladaru u Letovicama, a 1907. godine još i samostansku pivovaru u mjestu Předklašteř kod Tišnova. Grof Mořic Fries napokon je 1923. godine černohorsku pivovaru prodao dioničkom društvu.

Dioničko društvo je djelovalo sve do 1948. godine, kada je pivovara nacionalizirana i poče0o vihor socijalističke reorganizacije. Tek 1996. godine se pivovara potpuno osamotalila i opet postala dioničko društvo Pivovara Černa Hora.

Pivovara kuha jedanaest vrsta piva, k tome još pivski aperitiv Black hill i pivsku rakiju Monte Negro i Monte Negro Gold, o sedam vrsta bezalkoholnih napitaka i tri vrste stolne vode uopće nećemo govoriti. Da apstinenti ne bi bilo baš posve uskraćeni, u limunade se dodaje ekstrakt hmelja. Godišnja produkcija je preko 150 tisuća hektolitara.

Pivovara Černa Hora nije samo univerzalni proizvođač svih vrsta napitaka, nego brine i o duhu konzumenata i to časopisom Černohorski maz. Ni tijelo pritom nije uskraćeno; osim uzorne pivarske restauracije u krugu pivovare nalazi se i kuglana, te fitness centar. Ukoliko želimo još danas nastaviti put, sve to ne možemo ni pregledati, a kamoli posjetiti i okusiti.

Nad pivovarom vijori zastava Češkog saveza malih nezavisnih pivovara, koji tu ima sjedište. Predsjednik uprave i većinski vlasnik pivovare inženjer Jiři Fusek je naime i predsjednik Saveza. Pod njegovim vodstvom pivovara Černa Hora uvela je u proizvodni program kuriozitete poput limunade s hmeljem i fitness centar u pivarskoj restauraciji, a svojim pivom pokušava prodrijeti i na muslimansko tržište, unatoč tome što muslimanima vjera brani bilo kakav alkohol. Obično bezalkoholno pivo doduše zadovoljava prometnu policiju, ali za pravovjerne muslimane ne dolazi u obzir, jer i ono sadrži malu količinu alkohola. U Černoj Hori su dakle proizveli bezalkoholno pivo novog tipa, koje uopće nema alkohola. Černa Hora/Black Hill mogla bi tako postati monopolski snabdjevač čitavog muslimanskog svijeta, što bi za malu nezavisnu pivovaru bio uspjeh vrijedan divljenja – ako Bog da, ili ako hoćete – inšalah.