Broumov

Želimo li danas posjetiti još jednu pivovaru, moramo u Trutnovu malo požuriti i otputovati još prije podneva. Šinobus nas vozi oko Jastrebovih gora, glasovitih stoga što su zavičaj razbojnika Lotranda. Prođemo oko Adršpaskih i Topličkih stijena, u Toplicama na Metuji presjedamo i drugim vlakom, kroz posljednje gorje dolazimo u najudaljeniji kutak sjeveroistočne Češke – u Broumov.

Broumovski kraj nije uvijek bio izdvojena zemlja, odvojena od Češke stjenovitim bedemom. Susjedni kladski kraj, s kojim Broumov dijeli gorski i vodni sustav, oduvijek je bio sastavni dio Češke. na drugu stranu pruža se Donja Šlezija, koja je također spadala pod češku krunu. Dakle, nije se radilo niokakvom izoliranom slijepom crijevu. To je Broumovsko područje postalo za Marije Terezije, kad su šlesko i kladsko područje osvojili Prusi. Poljaci su tamo došli istom poslije 1945. godine.

Kako je područje Broumova oduvijek bilo češko, tako se tamo oduvijek kuhalo pivo. Sigurno već u 13. stoljeću, kad je Přemisl Otakar I. poklonio to područje břevnovskim benediktincima. Bilo je to godine 123. Redovnici su dobili zadaću civilizirati taj kraj, pa su stoga izgradili samostan, a u njemu i samostansku pivovaru.

Čim je uz samotan niknuo gradić, počelo e pivo kuhati i tamo. Pravo varenja piva, koje je gradovima davalo vrhovništvo, odnosno gospodar, bilo je tako tek potvrda postojećeg stanja, pošto je pravo kuhanja piva spadalo u prava koja su gradovi imali sama po sebi. U Polici na Metuji – na drugoj strani Broumovskog bedema – je na primjer kuhano pivo bez posebnog odobrenja gospodara. Variti se smjelo, razumljivo, samo za svoje potrebe. Ako je tko htio pivo prodavati bilo na svom šanku, ili seljacima po selima vlastelinstva, morao je imati odobrenje. Već i zbog toga, da bi gospodar znao tko treba platiti pripadajuće dadžbine.

Krajem 15. stoljeća imanjem broumovskog samostana upravljao je knez Jindřich Minsterberski, držeći ga pod hipotekom. U međuvremenu su građani Broumova, a isto tako i Police navikli voziti pivo i u sela samostanskog dobra, čime su konkurirali samostanskoj pivovari. Godine 1505. benediktinci su se ponovo domogli svoga imanja, pa su htjeli vratiti i stari red – gradsko pivo za grad, samostansko pivo za samostan i pripadajuća naselja. Na tome je ustrajao opat Klement i tako navukao nevolju na vrat. Građani Broumova i Police su se pobunili, a nemiri su tako eskalirali, da je opat Klement, ne samo popustio po pitanju piva, nego na kraju dao ostavku i na svoj položaj. Svakako, to nije bilo ni prvi a ni posljednji put da je netko morao odstupiti s funkcije zbog piva. No, u Broumovu o tome postoje i nedvojbeni dokazi. Opatu Řehořu, koji je naslijedio Klementa bilo je veoma stalo do mira na gazdinstvu; stoga je prema pivu bio milostiviji nego što ne bilo ptrebno. Ne samo da je građanima dopustio prodavati pivo u gostionicama u selima, nego je dopustio i da se u Broumovu toči šlesko pivo iz Svidnice (Schweidnitz), koje se u to vrijeme bilo čuveno po svojoj kvaliteti. „Neka uživaju, kad toliko vole pivo,“ govorio je dobroćudni opat. A uopće nije shvaćao odakle vjetar puše. Građanima se naime nije radilo o pivu, nego samo o novcima. Zato su sami sebi zabranili svidnjičko pivo, kako ono ne bi konkuriralo njihovim lokalnim pivima.

Varenje piva u mnogim je malim domaćim pivovarama bilo opasno, ne samo po kvalitetu piva, nego i po cijeli grad. Predaja kaže da je 1549. godine izbio požar u jednoj maloj pivovari, koji se proširio tako da je izgorio cijeli Broumov. Onda su građani počeli razmišljati o zajedničkom većem pogonu, gdje bi se mijenjali u kuhanju piva. Već u 16. stoljeću nikla je gradska pivovara – zapravo dvije gradske pivovare i gradska sladara. U 17. stoljeću je bila samo jedna pivovara i radila je do kraja 9. stoljeća, kada je godine 1866./67. u prokopu između grada i samostana izgrađena industrijska pivovara na tehničkoj razini svoga vremena. Ta je pivovara radila do Drugog svjetskog rata, kada je zatvorena.

U vrijeme kada su građani ovladali snabdijevanjem piva i za sve samostanske naseobine, moguće je došlo do privremenog prekida u kuhanju piva u samostanu. Kada su se nakon meteža češke staleške pobune benediktinci poslije 1620. godine vratili u Broumov, zacijelo se ponovo kuhalo pivo u samostanu. Pivovara je bila baš u amom samotanu, a od polovice 17. stoljeća u dograđenoj gospodarskoj zgradi. Godine 1644. samostan je skupa s pivovarom izgorio, a to se ponovilo i dvadeset godina kasnije. Redovnici su se našli pred teškom odlukom. „Kad izgori samostan, ni p'o jada,“ govorili su fratri, „jer uvijek se nađu nekakvi bogobojazni sponzori, koji daju novce za njegovu ponovnu gradnju. Ali kad izgori pivovara, to je vječna šteta, jer njenu obnovu mora samostan platiti sam. Osim toga, dok se pivovara opet ne izgradi, nema se što piti…“ Redovnici su također znali i to, da ne mogu preseliti samostan – stoljećima stoji na mjestu obilježenom svetošću i molitvom. Ali, pivovara se premjestiti može. Stoga su odlučili izgraditi novu samostansku pivovaru izvan grada Udaljenost od dva kilometra izvan samostana bila je dovoljna da budu sigurni, da nikakav požar u gradu ne može zahvatiti pivovaru.

Izabrali su lokaciju zvanu Olivetin i tamo izgradili pivovaru 1712.-1714. godine. od požara iz grada pivovara je bila dobro zaštićena, ali je unatoč tome opet izgorjela. Dogodilo se to 1775. godine za vrijeme one seljačke bune, koja je legendarni kraj doživjela u Chlumcu na Cidlini. Svjedoci tvrde da to ustvari nije bila nikakva buna i da se nipošto nije radilo ni o kakvoj klasnoj borbi, nego su to skupine seljaka išle od dvorca do dvorca i pljačkali vlastelinska skladišta i podrume. Kad bi se dobro najeli i napili vraćali su se kući, dok su drugi nastavljali s pljačkaškim pohodom. U tom stihijskom „ratu“ bilo je svakojakih sumnjivih njuški. Među takve svakako spada i taj palikuća, koji je zapalio pivovaru u Olivetinu. Ostao je neotkriven. Mislim da ga samostanski činovnici nisu ni tražili, jer ga ionako ne bi mogli kazniti – čovjek koji pali pivovare sasvim sigurno je neuračunljiv.

Olivetinska pivovara brzo je obnovljena i vari pivo sve do danas. Od Drugog svjetskog rata kao zajednička samostanska i gradska pivovara. Pivovara tako nastavlja tradicije i građanske i samostanske, iako je to danas poduzeće neovisno i od grada i od samostana. Iako je osnovana – kako smo pokazali – u 18. stoljeću, kako godinu osnutka uzimaju 1348., što je ipak samo godina dodjele građanskih prava Broumovu. Na taj način pivovara se opredjeljuje za građansko naslijeđe. Samostansku pak baštinu nalazimo u imenu piva; kuha naime sedam vrsta piva, od šankerskog preko lagera do specijala, a sva se zovu Opat.

To je jako lijepo, tako baštiniti tradiciju, ali pivari time samo 'pokazuju da je ne razumiju. U samostanu je naime uvijek bio samo jedan opat, pa tako sedam opata odjednom ne može biti ni u pivovari. Ukupna proizvodnja svih sedam Opata, dopunjenih još Převorom, pa s nekoliko Novica i Rampušem, koji je za podorlički kraj nešto slično Krakonošu, iznosila je 2005. godine 42 tisuće hektolitara.

Broumovski vlakić ima stanicu baš u Olivetinu.¹ To je sjajno, pošto smo nakon degustacije slomljeni od umora. U vlaku preporučujem da ostanemo budni, da ne bismo promašili presjedanje u Meziměstu. A onda možemo u miru meditirati do Nachoda.