Bedřich Smetana i pivo

Kad sam već opisao utjecaj piva na početke češke poezije na primjeru Karla Hyneka Mache, pokušat ću sada podrobnije dokumentirati i utjecaj piva na početke češke narodne glazbe. Pred čas sam spomenuo Bohuslava Martinůa, a prije toga detaljnije i Antonina Dvořaka. Ispravnost svoje teze definitivno ću pokazati na osobi Bedřicha Smetane (1824-1884.); nameće se to samo po sebi.

Naš narodni genij je naime rođen i odrastao u pivovari. K tome još u pivovari Litomyšl, do koje se iz Poličke i Svitava može dobaciti kamenom. Smetanin otac – majstor pivar František Smetana (1777.-1857.) – radio je u mnogim pivovarama i bio je živi dokaz stvaralačke moći piva; imao je dvadesetero djece. Naime, pio je u principu „živo“ pivo, dakle nefiltrirano i nepasterizirano. Drugačije nije ni mogao; Louis Pasteur će se pasterizacijom početi baviti tek 1857. godine, kada pivar Smetana umire. Tek kasnije objavljen je čarobni broj 52,7 – to su stupnjevi celzija na koliko se zagrijavaju pivo i vino prilikom pasterizacije. Zahvaljujući tome zloćudnom Pasteurovom izumu danas nam velike kemijske tvornice mogu pod imenom „pivo“ nuditi tekućinu koja se značajno razlikuje od omiljenog napitka majstora pivara Smetane.

Ali, okrenimo se već Bedřichu Smetani, koji je bio trinaesto dijete majstora pivara. Poznato je – a iskustvo današnjih mnogočlanih obitelji to potvrđuju – da roditelji na jedvite jade stižu odgajati šestero do sedmero djece. O ostaloj djeci polakom gube pojam, mnogo puta nisu čak sigurno ni u njihov točan broj, niti u imena. Ta kasnija djeca zapravo se odgajaju sama, s posljedicama koje su često problematične. Samo tako možemo shvatiti kako je u obitelji uvaženog pivara izraslo nešto tako posebno kao što je češki narodni skladatelj.

„Što će biti s našim Fricekom“, znao je gdjekad uzdahnuti majstor pivar, kad je njegov sin još u petoj godini života svirao prvu violinu u kvartetu, a u šestoj koncertirao na klaviru. Nije međutim uzdisao baš tako često – razmišljanjima o obitelji prepuštao se u časovima mira i sabranosti, kada je kušao svoje proizvode. Pri tom je obično uspijevao brigu o djeci utopiti u piću prije nego bi dospio do rednog broja trinaest.

Dakle, životna sredina malog Bedřicha bile su pivovare. Od najranijeg djetinjstva upijao je njihove mirise – hladne mirise vreonog podruma i one vruće varionice ili nasmoljenih bačava. Poznato je da se mirisi udahnuti u djetinjstvu utiskuju u najdublje pore naše osobnosti, te su stoga uspomene zapisane njuhom nabijene emocijama. Svakako da Bedřich nije samo njušio pivo, nego su ga doslovce dojili pivom. U pivovarama se naime pivo koristili i za umirivanje hiperaktivne i uopće jogunaste djece. To je bila progresivna metoda u usporedbi s tadašnjim pučkim načinom, u kojem se u tu svrhu koristio uvarak nezrelog maka.

Kod Smetane se tako pivo proželo s pojmovima ljubav, sreća, ali i domovina i narod. Dokaz za to je k0ompletan njegov skladateljski opus… Primijetit ćete da je u zvucima i suzvučjima Moje domovine teško primijetiti pivo, mogu ja dakle tvrditi štogod hoću, ali teško da to mogu dokazati. Priznajem da je tako, pa ću vam svoju tezu izložiti rafiniranije, odnosno na libretima Smetaninih opera. Libreta doduše nisu Smetanina djela, ali zasigurno nisu suprotna njegovim zamislima. Maestro je libreta birao prema tome, kako su se slagala s njegovim pogledom na život i kako su ga inspirirala. Jamačno je i libretiste tjerao da pišu po njegovoj mjeri.

Najmarljivija među Smetaninim libretistima bila je Eliška Krásnohorska – besprijekorna, brižljiva, za narod spremna na sve, pa i na – slaganje pjesama. Njen stih gdjekad je više brojalica nego pjesma, ali takvom revnom domoljubu to ne možete zamjeriti. Sušta suprotnost bio je Karel Sabina – istinski pjesnik, koji se ne libi skovati nove češke riječi, i oduševljeni revolucionar; kasnije će se pokazati da je istovremeno i revni konfident tajne policije mrskih Habsburgovaca.

K tomu još i usputna primjedba: Kad se to otkrilo (1872. godine) – ne samo zbog činjenice da je to bio, nego i zbog honorara koji je uredno dobivao, a koji je premašivao primanja svih čeških pisaca – doživio je Sabina u puku takvu sramotu, da je morao otići u tuđinu. A kad se nakon nekog vremena vratio, usudio se izlaziti samo noću i preobučen, s perikom i tamnim naočalama. Danas smo daleko napredniji; danas znamo da moramo pomagati jedan drugom – gestapovac ili konfident, pandur ili disident – glavno da smo Česi.

Vratimo se Krásnohorskoj i Sabini. Različitog morala, različitog talenta, različitih stavova. Ali libreta su im za divno čudo slična. Solisti razvijaju više ili manje rafinirane zaplete radnje. Ali kad nastupi zbor, problemi nestaju. U prvi plan izbija češka pučka mudrost, narodna filozofija – a njen je sastavni dio uvijek bilo pivo.

Tako Krásnohorska u Tajni (1878.) kaže:

Pjesnikinji na čast služi i poznavanje agrotehničkih rokova u hmeljarstvu:

Slušajte – pivo uopće ne spominje imenom, ali u češkom okruženju to se naprosto podrazumijeva.

Mudre riječi! Zdravlje, do kojeg je Čehu toliko stalo, je Božja stvar. Ono što mi tome možemo dodati, je pivo.

A već danas planiramo slijedeći svečani susret, naravno, opet uz pivo.

A Sabina u Prodanoj nevjesti dvanaest godina ranije (1866.):

To je scena u gostionici u samoj sredini opere. Kad se zaključuju ugovori, kupuje se i prodaje (u našem slučaju nevjesta), to se uvijek radi uz pivo. Ali pivo je prisutno već i na početku radnje u zboru „Zašto se ne bismo radovali“. Pjevajući o životnim radostima, puk u njemu konstatira da poslije svadbe dolazi kraj:

(Sabina je ovdje napravio prekrasan neologizam. U originalu taj stih glasi „muž se uklídá za džbanky“, a to „uklídá“, što znači otprilike „sprema“, je nova tvorba nastala od riječi „ukládá“ i „uhlídá“, što će reći da se muškarci toliko spremaju/ukládájí za vrč – dakako pivski vrč – da ih kod vrča uvijek možeš opaziti/uhlídát.)

U tom smislu valja promatrati i završnu zborsku scenu Prodane nevjeste, kad puk pjeva: Dobra stvar se dogodila, vjerna ljubav pobijedila. Da, pobijedila je vjerna ljubav, uskoro će dakle biti i svadba. A tu se, naravno, pije, pa je i to dokaz da se dogodila dobra stvar. Nakon svadbe kraj je radostima, žena će kod kuće voditi glavnu riječ, a muž će se pokupiti – kako smo ranije već vidjeli – u gostionicu. Opet dakle dobra stvar!

Nije nikakvo čudo da je Prodana nevjesta najomiljenija češka opera, kad se u njoj pivo nalazi ne samo u sredini, nego i na početku i na kraju! Šteta što Smetana više nije mogao surađivati sa Sabinom, kad su se pojavili ti Cibulkovi popisi. Inače smo mogli dočekati još iznenađenja u slijedećim libretima.

Ali Krásnohorska je Sabinu dostojno zamijenila. Njih dvoje su različiti, ali ipak imaju zborske pasaže u istom duhu. Smetana je očito intervenirao u libreta, davao libretistima uvjete, možda je uostalom libretiste birao prema njihovu odnosu prema pivu.

Nije mu to uvijek uspijevalo. Zastrašujući je primjer Josefa Wenziga, koji je pisao libreto za Dalibora i Libušu. Wenzig je svoja libreta za Smetanu pisao na njemačkom jeziku, u kojem je bio sigurniji; Smetana je tako morao tekst dati prevesti na češki. Ali taj detalj možemo danas zanemariti. Obratimo malo pozornost na Libušu; zacijelo ste kod nje opazili određenu strogoću, zbog koje je opera upotrebljiva samo uz najsvečanije državne obljetnice. A to je bez ikakve sumnje zbog toga što u toj operi nema piva.

Smetana se na Wenziga ljutio, ali nije mu mogao ništa. Zato poslije Libuše s njim više nije surađivao, njihov je zajednički rad završio s tom neuspjelom apstinentskom operom. To Krásnohorskoj i Sabini nije morao objašnjavati, oni su se razumjeli u pivo. I Libušu bi vrlo lako preradili u dobru operu.

Kakvu bi popularnost Libuša stekla, samo kad bi Přemysl, na primjer, umjesto „O, vi lipe“ zapjevao „O, vi pipe“. Lipa je stvar isključiva – trebamo je samo protiv kašlja, ili kad moramo naložiti – znači rijetko, dok je pipa predmet svakodnevne upotrebe, drag, dobro poznat i mnogima neodoljiv.

Loš libreto nije inspirativan. Zato i Smetanina glazba djeluje u Libuši donekle uštogljeno. Uzmimo na primjer one naprosto sterilne fanfare. U običnom životu za njih nema mjesta – pokušajte zamisliti da zasvirate u fanfare kod ustajanja iz kreveta ili za jutarnje tjelovježbe, to bi bio jednostavno promašaj. Sviraju samo kad predsjednik republike nekamo ide. I vjerojatno mu to rade za kaznu – vidio sam naime već puno predsjednika i nijedan nije uspio uhvatiti ritam fanfara. To je već prava mora. A inače, kako bi te fanfare mogle zvučati, da im je Smetana dodao malo cinkanja pivskih vrčeva, kako bismo ih odmah zavoljeli, kako bi bile češke, kako bismo ih rado svirali, i kad izlazimo i kad ulazimo.

A na kraju umjesto Libuše, radije ćemo se ponovo prisjetiti one najuspjelije Smetanine zborske scene:

Ima li išta ljepše! Ergo: uđi i ne pravi štetu!