Iako je ovogodišnji Badnjak pao, evo, u nedjelju, dan kada se obično obilnije, raskošnije i svečanije blaguje, teško da će tko iznevjeriti tradiciju pročišćenja organizma ribom. Moderni je čovjek pak tu katarzu posnim, nemrsnim, mesom vodenih beštija neraskidivo povezao s nirvanom koju donosi dobra kapljica, a mene to, opet, stavlja na velike muke. Kako, naime, da vas nagovaram da pijete pivo, kako je to primjereno ovoj kolumni, kada je u puku uvriježeno, i svi se zaklinju da je normalno i prikladno, da se uz šarana, smuđa, a da ne govorimo o recimo šanpjeru ili caru od ribe, zubacu, posegne za plavcem, bijelcem, crnjakom, gemištom, bevandom ili za dva u osam, dakle, za vinom. Sutra bi već, na Božić, po toj i takvoj logici stvari, recimo bez krzmanja i kolišanja – krivoj i klimavoj, ali nažalost sveprisutnoj, moglo biti drugačije, jer na puricu s mlincima ili bez njih, svejedno, a posebno na odojka, vrućeg ili hladnog, nije važno, itekako će dobro sjesti, pa bogme i leći, čaša-dvije bistrog, zlatno-žutog, ojače zahmeljenog Staročeškog ili kojeg drugog piva.
Moglo bi, ali već je jasno da se u mnogim i premnogim slučajevima, ni tada neće točiti pivo. Takozvana nota svečanosti, koju si čovjek želi priuštiti o tako velikom i važnom blagdanu nagnat će većinu da se, rukovođeni malograđanskim shvaćanjem da je pivo za prost puk, a za finu gospodu vino, umjesto za holbu odluče za butelju. Pa i po cijenu manjeg užitka. Noblesse oblige.
Ako je to taj princip, ako se svečana trpeza želi garnirati čime otmjenim i skupim, da nam se ne spočitava priprostost, onda nije nužno da to bude vino, može to komotno biti i pivo. Protekle je godine na hrvatsko tržište plasirano, pa onda i kupljeno, i popijeno, 170 tisuća hektolitara uvoznoga piva, što je golemih sedam posto ukupne nacionalne potrošnje, odnosno višestruko više od učešća stranog piva u drugim državama. Vrlo su često u pitanju zvučna imena, luksuzno opremljeni proizvodi, u šarmantnim bocama i s cijenom boljeg vina.
No, da li je dovoljno da pivo bude upakirano u celofan i skupo pa da ga razgrabe snobovi, ili za prođu stranih imena mora imati i štogod drugo. U Njemačkoj, recimo, također nema samoposluživanja, robne kuće i hipermarketa bez većeg broja stranih vrsta piva, no rjeđe su svjetski poznata imena, a pretežu boce s nerazgovjetnim riječima koje su prevalile dalek put iz Meksika, Brazila ili Kube, Kine i Japana. One, očito, mame svojim čarom egzotike, jer u proizvodnji običnih vrsta piva nitko se ne može mjeriti s Nijemcima, pa ne možete očekivati od prosječnog švapskog pivopije da kupuje skupi Carlsberg ili Heineken, kada je dvostruko jeftinije domaće pivo znatno kvalitetnije od toga. Keine schance!
Ili, evo vam Čeha, vodećih svjetskih pivopija. U anketi u kojoj je 1200 ispitanika odgovorilo na pitanje zamislite da ste dobro ručali, ili naprosto imate tek na dobro pivo, a ne morate se obazirati na cijenu, već samo na svoj ukus, koju biste marku poželjeli?, uz 75 vrsta čeških piva samo je 0,2 posto anketiranih spomenulo strane marke i to samo dvije – Guinness i Heineken.
A što je onda s nama, otkud ovdje toliko stranog piva i odakle mu tako dobra prođa, unatoč višestruko većoj cijeni. Da li stvarno zbog toga što ljudi ponekad žele pred drugim pokazati da žive iznad svojih stvarnih mogućnosti, pa posežu za skupljim stvarima, ili su nam ipak svu tu stranjsku pjenušavu blagodat polokale plave kacige, kojih ovdje imamo i puno više nego što nam treba. To bi moglo biti baš tako, jer niti smo mi neki poznavatelji uvoznih hmeljskih prerađevina, niti naše pivo puno zaostaje za vanjskim standardima. A osvajanje pivske kulture za nas je tek predstojeća zadaća. Premda se ne može reći da se stvari ne kreću na bolje. Tako pivo u nas napokon prestaje biti strogo sezonsko piće i polako se i konobari navikavaju da o temperaturi piva postoji propis, pa ne pitaju baš svakoga hoćete li iz gajbe ili frižidera? Sve donedavno je omjer ljetne i zimske potrošnje doduše bio čak 4:1, a sada je on gotovo prepolovljen, a ovih predblagdanskih dana Daruvarska je pivovara radila maksimalnim kapacitetom, baš kao usred ljeta.
Je li to, plus činjenica da se kroz pola desetljeća postojanja etabliralo i nametnulo potrošačima domaće Božićno pivo, kao posebna praznična ponuda, dovoljno da se poreknu one nesretne teze s početka? Na kraju, to nije ni važno – štogod da je u čaši koju ste dignuli u zrak, neka vam je u zdravlje!
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
