UNESCOVO sve po spisku

Svijetli ili zlatni lager, kojim se Češka zlatnim slovima upisala na svjetsku pivsku kartu, mogao bi se uskoro naći na znamenitom popisu svjetske nematerijalne baštine, koji vodi UNESCO, organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, javlja Češka televizija, prenoseći inicijativu nacionalnog udruženja proizvođača piva i slada.

To, očito, ni na koji način nije sporno, jer o slavnoj češkoj pivskoj tradiciji i kulturi ne treba trošiti riječi, jedino je pitanje kako će prijava na kraju izgledati. „Stvar nije tako jednostavna i pri9java se sigurno neće odnositi samo na svijetli lager i njegovu proizvodnju, naša kultura piva podrazumijeva također i socijalni i kulturni aspekt susretanja ljudi u gostionici,“ kaže Martina Ferencová, izvršna direktorica Udruženja. „Tiče se to i lokalnih sirovina i majstora pivara, a računamo da ćemo sve posložiti do veljače sljedeće godine i da ćemo tada predati prijavu.“

Prijavitelji se nadaju da bi uvrštavanje kulture piva na popis nematerijalne baštine privuklo još veći broj turista, iako je i ovako pivo drugi najvažniji razlog turističkih putovanja u ovu zemlju u srcu Starog kontinenta. Prvi su, dakako, povijesne znamenitosti.

No, hoće li Česi uistinu i dobiti tu referencu? Pitanje je to veliko kao kuća. Besprijekorni pedigre je svakako neupitan – pisani tragovi o tradiciji pivarstva u toj zemlji sežu u 9. stoljeća, a i danas rade pivovare osnovane u 14. stoljeću (pivovara Broumov utemeljena je 1348. godine a pivovara Regent u Třeboňu 1379., a slavnu mini pivovaru U Fleků majstor pivar Vít Skřemenec pokrenuo je godine 1499.) Prvi zlatni lager na svijetu skuhan je u Plzeňu 1842. i sve tako, a desetljećima Česi neprikosnoveno drže primat u količini piva popijenog po glavi stanovnika, trenutno s rezultatom od 135 litara...

Naime, kudikamo više argumenata imaju, primjerice, Nijemci. Njihove najstarije pivovare čak su za tri stoljeća starije od čeških (Brauerei Weihenstephan 1040., Weltenburg Kloster Brauerei 1050.) a na top listi deset najstariji pivovara na svijetu još su četiri njemačke, uz tri belgijske i jednu austrijsku. Samo kultura Biergartena dovoljno je jaka za samostalni upis na ovo UNESCOVO sve po spisku, a gdje je još Reinheitsgebot (Zakon o čistoći iz 1516.), najgušća mreža pivovara iz Gornje Franačke, iz koje potječe i slavni Rauchbier (dimljeno pivo), pa gdje je bockbier, altbier, kellerbier, kölsch, weizen, da ne nabrajam, pa ipak njemačko pivo nije na toj listi, iako je inicijativa pokrenuta još daleke 2014. godine.

Uostalom na popisu svjetske kulturne baštine je samo jedna nacionalna pivska kultura, ona belgijska, čija tradicija seže stoljećima u povijest do srednjevjekovnih redovnika i ovjekovječena je na platnima slavnih slikara poput Petera Brugela starijeg, te u bezbrojnim pjesmama. „Pivo je dio naše društvene stvarnosti od pamtivijeka, ali je ono i puno više od priče o povijesti," izjavio je premijer briselske regije Rudi Vervoort kada je krajem studenoga 2016. pivska kultura u Belgiji uvrštena na prestižni spisak. No, belgijska je kultura piva ne samo prva svoje vrste, nego uopće prva nematerijalna baština koja se tiče proizvodnje i potrošnje alkoholnih pića, barem kada je riječ o Europi.

Ovaj registar koji se vodi od 2008. godine sadrži točno 297 upisa, uz napomenu da se niz njih ponavlja, jer su neke kategorije zajedničke za više zemalja, a svaka ih vodi na svom popisu. Recimo, Hrvatska ima iznimno puno stvari na ovom spisku, čak 21, ali pet ih dijeli s drugim zemljama (sokolarstvo, mediteransku prehranu, suhozid, Pljočkanje i uzgoj lipicanaca). Dakle, od 297 stavki, samo jedna se odnosi na alkoholno piće – pivska kultura u Belgiji. Nema tu ni francuskog šampanjca, ni talijanskog prošeka, ni engleskog ale, ni isrkog stouta, ni češkog lagera, ni njemačkog weizena. Barem za sada.

Od pića se pojavljuju još samo dva – i oba iz Turske – kava i kultura čaja, a i hrana se može nabrojati na prste – na popisu su samo keškek i jufka (opet Turska), onda francuski gastronomski obrok i baguette, te talijanska pizza napoletana i ukrajinski boršč, uz spomenutu mediteransku prehranu, koja je zajednički upis Grčke, Italije, Španjolske i Hrvatske.

Tako stoje stvari i prema svemu sudeći, proteći će preogromna količina pjenušave tekućine europskim pipama prije nego se još poneka nacionalna pivska kultura nađe na UNESCOVU spisku, a vjerojatno će teško biti drugih kandidata osim već najavljene Njemačke i Češke. A nas što se tiče, mi se možemo tješiti da je na tom popisu slavonski bećarac, koji je onomad izazvao lavinu kritika, kada se našao u televizijskoj reklami za Osječko pivo.

Ilustracija Josef Lada