I za mjeru i za nemjeru

Nekad davno, kad je svijet padao na leđa od čudesa koja je pravila zapanjujuća japanska tehnologija, pričao se ovaj vic:–Jesi li čuo da su Japanci izmislili kanistar od deset litara? –Čudna mi čuda, pa to već postoji! otpovrne upitani, a pitac onda trijumfalno poentira: –Da, ali njihov je ovolicni! i potkrijepi to gestom s tek malo razmaknutim palcem i kažiprstom. Čini se kao da taj vic sada u život provode češki ugostitelji koji uvode „klizni“ normativ za kriglu piva, po kojem ona ne mora sadržavati pola litre dragocjene tekućine, nego može i manje.

Čudna mi čuda, pa to su već svi napravili prije točitelja piva, reći će svaki pozorniji kupac; štruca kruha je još kod onih najranijih marifetluka s brašnom, kojih se sjećaju još samo najstariji građani, smanjena s kilograma na 800 grama, kasnije je doživjela još par smanjenja i sada se vrti uglavnom oko pola kile, a stogramska čokolada je došla na nekih sedamdesetak grama. Bilježimo i jedan bizaran, iako duhovit, slučaj iz pivske branše – svojevremeno je Karlovačka pivovara u dvolitrene boce točila 1856 mililitara piva. Sve to rezultat je planetarnog trenda da se izbjegne nepopularno povećanje cijene, pa se onda smanji pakovanje. Ono s pivom je istovremeno izgledalo kao dobar štos jer je 1856. godina osnivanja Karlovačke pivovare.

Nekad je i na Oktoberfestu na svakom koraku bilo vidno istaknuto upozorenje da „nedovoljno natočene vrčeve treba vratiti na dotakanje“, a u dnu svakog cjenika pisalo je da je trinkgeld uračunat u cijenu piva, te dakle konobarima ne treba davati napojnicu. Na Oktoberfestu se, recimo i to, toči u vrčeve od jedne litre i mnogi ne popiju sav sadržaj maza pa tako i ne reagiraju na nedovoljno napunjene vrčeve, a činjenica je da je promet takav da pipničar, kad otvori pipu, samo pod nju postavlja vrčeve jedan za drugim, kao na tekućoj vrpci, vjerojatno bez namjere da zakine mušteriju, ali nije to – ne radi se ovdje o namjeri varanja žednog puka, ni o osjećaju pivopija da su zakinuti, nego o – redu. Red je red, kaže Đole. „Platili ste svaku kap, morate je i dobiti,“ kaže inspekcija, pa opleti po buđelaru! Tako smo 2013. godine pisali o velikoj inspekcijskoj akciji koju je pokrenuo grad München s ciljem da stane na kraj varanju gostiju. Inspektori su tada rekli kako su kontrole koje provode već godinama dale veoma lošu sliku pipničarskog poštenja. Naime, iako postoji i uobičajena tolerancija od petnaest milimetara ispod baždara, koji označava zapreminu od jedne litre, tek dvije trećine mazova zadovoljavaju kriterij tolerancije, a pošteno je natočen tek svaki peti vrč, što je već prava iznimka. „Prošle godine (2012.) su inspektori tako vratili na dotakanje petnaest posto kontroliranih vrčeva, te izdali 28 usmenih i četiri pismene opomene,“ pisali smo tada.

A danas? Danas u šatorima na Wiesnu nema nikakvih obavijesti o dotakanju do razine baždara, a nema ni natuknice o trinkgeldu, te konobari drsko i bez srama debelo zaokružuju ionako visoke račune i jednostavno ne vraćaju kusur.

No, to je za jednu drugu priču, a ova o češkim pipničarima kaže kako se „standardno politreno pivo od birtije do birtije količinski razlikuje, te da gostionice sve češće prilagođavaju mjere i smanjuju volumen“, a razlog tome nije samo količina pjene u krigli nego i nastojanje da izbjegnu kazne za nedovoljno natočene krigle, na one ispod baždara odnosno na podmíráky kako to kažu Česi. Cijena pritom ostaje ista. Manje piva za iste novce! Ugostitelji se brane da nije moguće svaki put na milimetar potrefiti crtu.

Naročito to nije lako danas kada većina pivnica toči takozvanu hladinku što znači da toče (slično kao na Oktoberfestu) jednokratnim povlačenjem pipe, dakle u jednom potezu. To, je, opet, stoga što žele gostu poslužiti pivo što je moguće svježije, a dotakanjem (nekad je bio standard da se dotače dva do tri puta) se ta svježina gubi. Prva je to prije više od jednog desetljeća (2013.) radila praška pivnica U Pinkasů, o čemu smo pisali u članku Politra nije što je bila, onda je inspekcija shvatila da velike pivnice, u slučaju da precizno i dosljedno toče ispod baždara, mogu godišnje zamračiti milijune čeških kruna, pa su godinama sjedile gostioničarima za vratom. (Ako vam je ovo neobično, pa možda čak i bizarno, čekajte da čujete ovo: Nekada je bio običaj da se pijanim gostima kao „putna runda“ toči takozvani šnyt – prije otprilike jednog stoljeća o tome je pisao i slavni Karel Čapek u novinskom eseju Ugroženi šnit – a to je tek diskutabilna mjera jer se radilo o pivu koje se toči u veliku kriglu tako da se do pola natoči pivo, a od pola do vrha – pjena!)

Elem, da se mi vratimo na ovu aktualnu zavrzlamu: da izbjegnu pravedni gnjev inspekcije, gostioničari na cjeniku u rubriku normativa pišu 0,475 litara (isto se radilo i u pivnici U Pinkasů daleke 2013.). „Uveli smo to zato da dobijemo manevarski prostor, odnosno toleranciju, jer od 0,475 do 0,5 je relativno lako potrefiti,“ kaže gostioničar Pavel Škorvánek za portal Aktuálně.cz a predstavnik udruženja malih i srednjih lokala dodaje da je to obrana od administracije, koja pred ugostitelje postavlja jednu prepreku za drugom, igrajući se s njima mačke i miša. Kaže također da ugostitelji nastoje uvijek natočiti pola litre, iako imaju crno na bijelom da mogu točiti i nešto manje. Neki idu tako daleko da onim pivopijama kojima smeta da dobiju manje piva nego što plate sugeriraju da naručuju „čochtan“ a to je pivo bez pjene, gdje dakle nema nikakvog problema da dobiju piva točno do crte, a neke pivnice idu još i dalje od toga, pa prodaju pivo na komad, „kao kifle“.

A na valu velike popularnosti hladinke i prihvaćanja kliznog normativa od strane inspekcija, sve više se na pivske karte ugostiteljskih lokala vraća i šnyt kao najdiskutabilnija pivska kategorija pa tako svaki pivopijski ukus dobiva svoju mjeru. Štono bi se reklo, parafrazirajući Balaševića: Tu su decilitri pa zagrabi pošteno, i za mjeru i za nemjeru...