Brno, drugi najveći grad u Češkoj i prijestolnicu Moravske, pivopije znaju prvenstveno po pivovari Strarobrno, koja je danas u sastavu Heinekena. Manje je poznato da je Brno grad prebogate i prevažne pivske tradicije, čiji protagonisti imaju spomenike na gradskim ulicama. Sada postoji i pivska staza koja ide od skulpture do skulpture i priča priču o toj povijesti.
Kako piše portal Storymaps, projekt skrbi i promicanja skulptura u javnom prostoru glavnog grada Moravske, po imenu Sochařské Brno, i Silvie Šabarová, autorica knjige Brnboniéra aneb Umění v Brně (skoro) pro všechny (Brnbonjera ili Umjetnost u Brnu (skoro) za svakoga), zajedničkim su snagama na temelju poglavlja knjige Pivari i pivarice napravili pivsku stazu koja povezuje skulpture posvećene pivu. Autorica u knjizi otkriva poznata i gotovo nepoznata umjetnička djela i pokazuje kako Brno ima nešto za svakoga: strance i našijence, inženjerke i pivopije, buntovnike, sportašice ili roditelje s djecom. Život i umjetnost imaju mnogo raznih okusa, baš kao i čokoladna bombonjera. Izvolite kušati.
František Ondřej Poupě
Zob je za konje, pšenica za kolače, ječam za pivo
„Voda, hmelj i ječmeni slad.“ To je navodno ponavljao svojim učenicima na prvoj pivarskoj školi u Europi njezin osnivač František Ondřej Poupě. Škola se nalazila u Brnu, gdje je Poupě radio kao glavni majstor pivar gradske pivovare. Po čemu osnivač češke pivarske struke bio tako izniman da je zaslužio spomen ploču, dok je na mjestu „njegove“ pivovare izrastao pivovarski dom, koji nosi njegovo ime? Dovoljno je spomenuti možda malo pojednostavljen, ali svakako prikladan poučak. Prije Poupěta bilo je kuhanje piva magija, a poslije njega matematika.
František Ondřej Poupě rođen je 1752. godine u Češkom Šternberku, a nakon šegrtskih godina putovao je po češkim, austrijskim, njemačkim i poljskim pivovarama, radeći u mnogim manjim mjestima i na kraju bacio sidro kao majstor pivar u Slanom kod Praga. Međutim, to mu je mjesto s vremenom postalo tijesno, pa stoga nije puno razmišljao kad mu se ukazala prilika javiti se na natječaj za majstora pivara u gradskoj pivovari u Brnu, gdje se i zaposlio 1798. Ostali brnjanski majstori pivovari imali su zbog njegovog dolaska u grad puno manje razloga za zadovoljstvo od gradskih vijećnika i pivopija.
Poupě im je, naime, prigovarao, što im je svaka šarža piva koju skuhaju drugačija a svaka druga prokisla. Da bi postizao bolje rezultate nego oni, počeo je koristiti tekovine znanstveno tehničke revolucije. Kao jedan od prvih čeških majstora pivara koristio je pivsku vagu, provodio kemijske pokuse sastava pivovarske vode, a nerazdvojnim pomoćnikom postao mu je termometar, te je u pivovarama zahtijevao održavanje čistoće i reda. Kip Poupěta, koji je na prijelomu prošlog i pretprošlog stoljeća izradio František Rous nalazi se u Pivovarskom domu Istraživačkog zavoda za pivarstvo i sladarstvo u Pragu.
Slično kao barokni ili gotički sveci, Poupě u rukama drži atribute, dakako atribute pivarskog zanata – pivsku vagu i knjigu. Riječ je o knjizi koja se smatra stožernom stručnom literaturom – Početno osnovno učenje o kuhanju piva. Druga skulptura bila je postavljena u dvorištu pivnice Poupě, ali je oštećena, te uklonjena, a upravo se priprema instaliranje nove skulpture autora Michala Bouzeka.
Pulihrašek
Umjetnost od politre
Kad prođu posljednji proljetni rani mrazevi, u Brno se vraćaju lastavice i piljci. Tih dana se iz godine u godinu na Mendelov trg vraćao i Pulihrašek (Poligrašak). Ta konstrukcija se sastojala od čeličnog kostura i gotovo tisuću zelenih staklenih pivskih politrenih boca, koje bi zimi vjerojatno popucale, pa se skulptura miče na toplo. Osim toga u noći skulptura izgleda kao golema svjetleća zelena kugla, a taj bi prizor mogao uplašiti neznanog pijanog turista, koji bi mogao pomisliti da su to na trg sletjeli mali zeleni vanzemaljci. Ta se skulptura referira na svije institucije koje se nalaze na tom trgu – samostan i pivovaru.
No, na travnatoj površini pred bazilikom od prošle godine Pulikhrašeka nema ni u ljetnim mjesecima, a razlog je temeljita rekonstrukcija trga.
A o čemu se tu radi? U lokalnom samostanu živio je i istraživao Gregor Johann Mendel, koji je tu radio na svojim slavnim pokusima sa zrnom graška. Pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća posvetio se križanju vrsta i na temelju tih pokusa ustanovio tri pravila, koji su poslije ušli u znanstvenu teoriju kao Mendelovi zakoni nasljeđivanja.
Druga referentna institucija je mjesna pivovara, koja danas proizvodi pivo marke Starobrno. Ta se pivovara odlučila za netradicionalnu marketinšku kampanju predstavljanja „Škopeka“, nove pivske politre, a u sklopu kampanje raspisan je natječaj nazvan Objekt od stakla za Brno, namijenjen mladim umjetnicima koji su pozvani da predlože djelo tematski povezano s Brnom ili njegovim stanovnicima, a da pritom iskoriste stare pivske boce, koje pivovara Starobrno više ne treba. Prijedlozi su bili izloženi na trgu Slobode, gdje su ih prolaznici mogli razgledati i glasovati o njima. O tri najbolja rada potom se glasovalo na internetu, a pobjedu je odnio dvojac Natalie Chalcarzová i Václav Kocián.
Djelo ima još jednu zanimljivu poveznicu, koju autori ne spominju. Svojim nazivom, naime, upućuju na Kulihrášeka, lik iz stripa iz vremena Prve republike, a izvorno iz ruske narodne priče. Bajka govori o hrabrom dječaku rođenom iz malog zrna graška, koji je pojela njegova majka (do te razine graškove genetike Mendel nije došao). Kullihrášek je brzo rastao, pojeo nebrojene volove, prasad i ovce, ubio zmaja i oslobodio braću i sestre. Ali, ni umjetnički objekt, ni neustrašivi Kulihrášek vjerojatno ne bi mogli spasiti pivovaru Starobrno od postupnog pada interesa znatnog dijela javnosti. Većina iskusnih pivopija smatra njezin proizvod bezizražajnim „europivom“ i daje prednost pjenušavim napicima iz malih lokalnih pivovara, koje postupno prevladavaju hegemoniju Starobrna nad Brnom.
Bohumil Hrabal
Biseri na dnu pivskog vrča
„Kad smo vodili ljubav, Bohumil je mirisao na pivo. Kao da plivam u bazenu s pivom.“
Tu je rečenicu slavni pisac Bohumil Hrabal stavio u usta svoje žene Eliške Plevové u prvom dijelu autobiografske trilogije Svadbe u kući. Premda je Hrabal u Brnu proveo „samo“ prve godine svog života i premda su njegova pivarske ljeta povezana uglavnom s pivnicom U zlatého tygra u Starom gradu u Pragu, nemoguće ga je izostaviti iz poglavlja posvećenog pivopijama. I u Hrabalovom djetinjstvu pivo je, naime, igralo važnu ulogu. Ali, idemo lijepo po redu.
Biser, ili zapravo dječji kliker, špekula kojom se gađala rupa u zemlji, valja se po mekoj glini i za sobom ostavlja trag.
Bohumilova majka Marie Kiliánová rodila ga je u kući broj 47 u Balbinovoj ulici u Židenicama. Njegov otac, časnik austrijske vojske nije o sinu brinuo, a kako je Marie morala raditi (bila je zaspolsena kao pomoćna računovotkinja u pivovari u Polni), Bohumil je živio u Brnu kod djeda i bake. Pivovara je Mariji Kiliánovoj donijela više sreće nego austrijska vojska. Upoznala je glavnog knjigovođu, za kojeg se udala, te su se složili da mali Bohumil nosi njegovo prezime Hrabal. Kad je Bohumilu bilo pet godina obitelj se preselila u Nymburk. U Brno se budući pisac vratio na studij u mjesnoj gimnaziji u ulici Kapetana Jaroša. To je, pak, završilo odmah nakon prve godine u kojoj je Hrabal imao nekoliko jedinica. Školovanje je nastavio u Nymburku, gdje su se roditelji posvetili pivarstvu – njegov očuh postao je predložak za lik Francina, upravitelja pivovare u romanu Postřižiny (Striženo, košeno). Martina Hejmalová, autorica spomenika na Hrabalovoj rodnoj kući, inspirirana je pak drugom Hrabalovom prozom, zbirkom priča Perličky na dně (Biseri na dnu).
Na spomeniku je dječjim rukopisom napisano „Ovdje se rodio i godine života proveo Bohumil Hrabal.“ Sve je preuveličano – kliker je veličine kugle, a glina je od umjetnog kamena. Mala dosjetka s reminiscencijom na djetinjstvo utkana u spomenik Bohumilu Hrabalu iznenađuje tim više što je autorica pobijedila na natječaju gradske četvrti i unatoč tome što je u to vrijeme još bila učenica srednje umjetničke škole.
Na kraju Balbinove, tamo gdje ulica prelazi u mali park, na slavnog mještana podsjeća još spomen ploča u obliku betonskog kvadra s citatima iz Hrabalove proze. A ako želite uzeti knjigu i malo više razmišljati o djelu slavnog književnika, nema bolje mjesta za to od obližnjeg parka Bohumila Hrabala. Riječ je zapravo o cesti koja se penje prema Žideničkom vrhu s prekrasnom alejom odakle se pruža nezaboravan pogled na Brno. A ako e čini da smo se previše udaljili od piva, valja nam se vratiti Hrabalu. On je pokopan i obiteljskoj grobnici u Hradištku a njegov grob krasi natpis Pivovara Polna, kako je sam želio.
Modri lav
Najstarija gostionica u Brnu
Još u vrijeme Velike Moravske vodio je na mjestu gdje se danas nalazi raskrižje Václavske, Křidlovicke i Křižove ulice, glavni trgovački put s juga, koji je prolazio slavenskim naseljima između Židlohovica i Rajhrada. Da ste tom drevnom cestom prolazili prema Brnu u 13. stoljeću, nakon zahtjevnog gaženja preko rijeke Svitave. zasigurno biste vrelo pozdravili mali odmor. A to je pružalo lokalno svratište. Prvi pisani trag o njemu potječe iz godine 1243., kada je Václav I. udijelio Brnu pravo milje, što je značilo da se na udaljenosti od jedne milje od granica grada nije smjela nalaziti niti jedna gostionica osim Modrog lava. Gostionica je ušla i u legende grada Brna: vrata svratišta jednog je dana otvorio putujući mesarski kalfa. Kad je sjeo uz mjeste goste pivnice nije mogao čuti ništa ni o čemu drugom doli o zmaju koji tlači lokalno stanovništvo i jede njegove ovce (da, to je onaj krokodil iz Stare vijećnice).
No, vratimo se provjerenijim informacijama. Gostionicu je u početku vodio Gradski pisar, a u 14. stoljeću pripao je samostanu cistercistica, koji se nalazio u Starom Brnu. Samostan je u gostionici kuhao pivo i upravljao je njome sve do trenutka kada ga je krajem 18. stoljeća Josef II. definitivno zatvorio svojim dekretom o ukidanju samostana i reda cistercista. Gostionica je pak radila j dalje i premda su se vlastiti često mijenjali, razvijala se i napredovala. Godine 1826. bile su tu čak četiri konjušnice u koje se moglo smjestiti 80 konja. Nalazimo ih i par desetaka godina kasnije ba fotografijama Josefa Kunzfelda, koji je dokumentirao asanaciju Brna. I ovu akciju, koja je trebala pridonijeti poboljšanju higijenskih uvjeta rušenjem starih kuća, gostionica je preživjela. Sudbonosna godina za ovu, tada najstariju gostionicu u Brnu, bila je 1934. U derutnom objektu sobe već nisu iznajmljivane, ali ipak se za časnu starinu založio tadašnji ured za spmenike, ali u namjeri da sačuva gostionicu nije uspio. Na tom mjestu izgrađena je šezdesetih godina zgrada pošte i štedionice po projektu Jana Dvořáka. Ta zgrada stoji još i danas. Kao spomen na najdugovječnije svratište u gradu na fasadi zgrade naslikao je Milan Klvaňa mozaik plavog lava.
Klvaňa i Dvořák i inače su dugo vremena surađivali, drugi njegov mozaik nalazi se, primjerice, u interijeru današnjeg studentskog doma Masarykovog sveučilišta u Komárovoj ulici, a na stambenoj zgradi na početku Křídlovicke ulice nalazi se još jedan mozaik modrog lava.
Slavnu gostionicu Kod modrog lava nadomjestila je hrpa novih lokala, a kad budete izlazili iz nekog od njih pazite da ne završite kao djevojka Konráda Babraja pred osnovnom školom Janouškovom. Ta brončana plastika iz 1959. godine naime prikazuje djevojku koja izgleda kao da hitno mora isprazniti sadržaj želuca. Prema sjećanju jedne posjetiteljice Babrajevom doma, u kući se nalazila jedna od verzija „djevojčice koja povraća“, kako je tu skulpturu zvao sam autor. Na pitanje zašto to ta cura radi baš pred zgradom osnovne škole odgovor daje pomno istraživanje, koje otkriva da se u izvornoj verziji djevojčica ogledava u barici vode. Te barice tamo više nema, a na njenom mjestu su samo grmlje i otpaci.
Umjetnik Borek iliti Ctibor Bayer imao je jednu specijalnost. Svoja je kiparska djela radio od atipičnog umjetnog kamena, koji je sam izumio i nazvao Bayerit. U brnjanskom javnom prostoru naći ćemo niz njegovih skulptura uglavnom iz 70. i 80. godina. Skulptorska domišljatost u kombinaciji s važnošću vremena vidljiva je i u odabiru naziva djela, kao Zdravo srce je sreća čovjeka (u arealu Fakultetske bolnice Bohunice) ili Budućnosti mladosti pred zgradom srednje policijske škole ministarstva unutrašnjih poslova u Štýřicama.
U svrhu oživljavanja novoizgrađenog trgovačkog kompleksa Perla u Brnu – Žabovřeskama stvorio je Bayer iz „svog“ umjetnog kamena skulpturu djevojke koja leži, kojoj je dao naziv Slatko ljenčarenje. Oni koji se sjećaju tog trgovačkog centra s kraja osamdesetih će se možda sjetiti da je tu bila i klasična socijalistička gostionica četvrtog cjenovnog razreda, koja je činila svojevrsni „kulturni“ centar gradske četvrti Žabovřesky. Slatko ljenčarenje naime nedvojbeno ide i uz ispijanje piva.
