U srednjem je vijeku tu stajala pivovara u vlasništvu kaptola Svetoga Víta. U drugoj polovici 16. stoljeća praški je nadbiskup Antonín Brus iz Mohelnice dopustio da kanonici unajme laike, muškarca i ženu, koji će za njihov račun kuhati i točiti pivo. Gostionica naziva Víkarka otvorena je nakon rekonstrukcije godine 1845.
U drugoj polovici 19. stoljeća tijekom dogradnje katedrale dio te zgrade je srušen, ali gostionica je ostala čitava.
Mladi Svatopluk Čech (pisac, novinar i pjesnik, 1846. – 1908.) se u pivnici Vikárka (Vikářska ulica 39/6, Prag) još u vrijeme studiranja platonski zaljubio u šarmantnu kći gospodina gostioničara, koja je postala njegova poetska muza. No, svoje redovite posjete lokalu nije kapitalizirao ženidbom, nego dvama fantastično-satiričnim proznim djelima Pravý výlet pana Broučka do Měsíce (Pravo putovanje gospodina Broučeka na Mjesec, 1887.) i Nový epochalí výlet pana Broučka, tentokráte do XV. století (Novo epohalno putovanje gospodina Broučeka, ovoga puta u XV. stoljeće, 1889.), koja su pivnicu proslavila čim su izašla. Čechu su se odužili tako što su tu postavili ploču s ugraviranim njegovim imenom i svečano ukrasili „kutak“ u kojem je sjedio i pisao. Međutim, čim je Vikárka postala pomodno mjesto, samotnjak Čech pronašao je drugu, mirniju birtiju.
Tu je dolazio i Mikolaš Aleš (slavni slikar), Jaroslav Vrchlický (lirski pjesnik), Ignát Herrmann (romanopisac, satiričar i urednik) i Luděk Marold (slikar i ilustrator), pa onda glumci František Ferdinand Šamberk, Jindřich Mošna ili Eduard Vojan, od dama na primjer spisateljica Růžena Jesenská. Leoš Janáček je ovdje upijao inspiraciju za ne baš uspješnu operu Výlety páně Broučkovy (premijerno izvedene u Narodnom kazalištu 23. travnja 1920.), za koji je libreto prema Čechovim pričama pisao (od 1908. do 1920. godine) zajedno s Františekom Gellnerom, Viktorom Dykeom i drugim autorima.
Za starih doba Republike nastalo je u Vikárky stolno društvo (štamgasti) Pivní klub za starou Prahu (Pivski klub za stari Prag), skraćeno Pikl; utemeljili su ga skladatelji Vítězslav Novák i Jindřich Máslo i klavirist Karel Hoffmeister (Jan Doležal: Stolnovnici z čitanek, restaurace a jidelny, Praha, 1979.), te još jedan glazbeni skladatelj Oskar Nedbal. Samo nekoliko mjeseci pred samoubojstvom složio je Vikárskou písničku (Pjesmu o Vikárki) na riječi svoga prijatelja pjesnika Jana Hraběa, zvanog Uno:
„Šankerica iz Vikárke toči pivo svakog dana
toči pivo mladićima teško zatreskana
Piva ima na zalihi, a ljubavi još i više
Lijepa krasna nevjernica, loše joj se piše
Često ne zna što joj bi
kad se večer nakloni
u čaša mnogom broju
traži ljubav svoju...“
Za svojih posjeta Pragu tu su se sreli također i Ilja Erenburg i Louis Aragon. A Vitězslav Nezval u svojoj igri Loretka (1941.) taj je susret kobasičarski opjevao:
„Bedřich
(...)
Jedva čekam kavu
Viktor
Ona je na redu
Kad sredimo bocu vina
One iz Vikárke, zna se
Bedřich
Otkravit će nas konjske kobase,
to bit će psina.“
Krasno sjećanje ostavio je pjesnik Jaroslav Seifert:
„U staru hradčansku Vikárku, ugodno zamračenu, jer na njezine prozore pada sjena katedrale, zalazio je ponekad i nadbiskupov komornik. (...) Kad bi nadbiskup, obučen u misno ruho, s mitrom na glavi i držeći u ruci štap kojim je vladarski lupao po opločenju, kročio u hram, da bi zasjeo na svoj tron s baldahinom, komornik bi na glavu nabio svoj halbcilinder i brzim korakom odjurio preko puta u Vikárku. Bio je slobodan sat i pol. Sjedio je za šankom kod prozora, nasuprot Wohlmutova orguljaškog kora u katedrali. Dovoljno je bilo da tek malo napregne sluh. „Aha, tek je Agnus Dei,“ prepozna komornik dionicu, „gospon ober, brzo još jednu!“
Godine 1951. prešla je zgrada zvana Velika Vikárka pod upravu Praškog grada, a gostionica je zatvorena i propadala. Tek 1965. nakon rekonstrukcije ponovno je otvorena pod firmom „raja“, to jest narodnog poduzeća Restaurace a jidelny. Premda je obnovljena Vikárka bila uvrštena među luksuzne lokale, zalazila je tu šarena klijentela: od samog predsjednika Republike Antonina Novotnyja, zvanog „schöne Toni“, preko horda deviznih turista, sve do stasitih vojnika iz počasne straže, grla suhog od dugotrajnog stajanja u stavu mirno. Realni socijalizam je, naime, omogućio da lokal najviše kategorije, gdje se konobari u fraku presavijaju u pasu pred gostima, nije bio mnogo skuplji od zapljuvane špelunke IV. cjenovnog razreda. Iste je godine Plzeňský Prazdroj počeo dovoziti povijesne prve šarže piva u tanku u Čehoslovačkoj, koje se točilo iz čeličnih valjaka od pedeset hektolitara, koji su nakon istovara s teretnih vozila stajala uspravno, a ne vodoravno kao danas.
Vikárku je tijekom svoga predsjednikovanja obožavao i i Václav Havel, koji je tu čak sazivao i savjetovanja. Nažalost, od srpnja 21014. godine legendarni lokal je zatvoren zbog natezanja države i crkve oko vlasničkih prava na praškom Gradu.
Iz knjige Praha ožralá (Naljoskani Prag), autora Radima Kopáča i Petra Stančíka
S češkog preveo Mato Pejić
