Pivo na Islandu
Ako ste na prvu pomislili da pivskog sladokusca na egzotičnom mjestu poput Islanda ne čekaju naročita uzbuđenja, zapravo ste u pravu, jer većina zlatnog soka, koju ćete tamo naći nimalo se ne razlikuje od onoga što ćete naći u svojoj samoposluzi. Ipak, Island ima pivsku priču, koja svakako zaslužuje da se čuje, a kad bi bio pogodniji trenutak da se ona ispriča, ako ne danas.
Naime, povijest piva u toj zemlji krajnjeg sjevera duga je praktično tek nepunih četvrt stoljeća, počela je istom 1989. godine, kada je završila sedamdeset-četverogodišnja prohibicija, potpuna zabrana piva, uvedena još 1915. godine.
Zapravo su Islanđani o zabrani proizvodnje i prodaje alkohola odlučili još 1908. godine, i to na referendumu, koji je međutim na snagu stupio sedam godina kasnije, 1. siječnja 1915. Dijelom je prohibicija bila reakcija na odluku Španjolske da prestane kupovati ribu, najvažniji islandski izvozni artikl, pa je zabrana trebala osujetiti izvoz španjolskih vina na Island.
Prohibicija je ukinuta 1933. godine - nakon što je ukinuta i ona najpoznatija prohibicija, američka, međutim, ukidanje zabrane odnosilo se na sva alkoholna pića osim piva, koje je ostalo zabranjeno. Doduše dvije godine kasnije, 1935., skinuta je zabrana i s piva čiji udio alkohola ne prelazi 2,25 posto, dakle otprilike poput današnjih radlera, a zabrana „jakih piva" ostala je na snazi još pet i pol desetljeća. Ipak, s vremenom su se stvari mijenjale, pa je zabilježeno nekoliko slučajeva korištenja rupa u propisu. Tako je 1980. godine biznismen David Scheving Thorsteinsson na sudu tražio da se građani izjednače s posadama aviona, koji su smjeli donositi strano pivo kupljeno u duty free shopovima. Rezultiralo je to dopuštenjem da onaj tko doputuje avionom smije u zemlju unijeti 12,2 pinte stranog piva.
Osam godina kasnije, nakon jednogodišnje javne rasprave i parlamentarne debate, 1988. godine donesena je odluka o ukidanju prohibicije, koja je i u donjem i u gornjem domu parlamenta dobila tek tijesnu većinu, a stupila je na snagu još jednu godinu kasnije, te se pivo na Islandu slobodno prodaje tek od ožujka 1989. godine. Od tada se 1. ožujka na Islandu slavi kao Dan piva.
Ukidanje zabrane piva pratile su mnoge kontroverze, a zvaničnici su silno naglašavali kako je pivo jednako opasno kao i svako drugo alkoholno piće, te su na kraju pili tek „pivsku bozu" od dva posto alkohola, a istovremeno je glavno nacionalno piće brennivin, destilat od krumpira s oko 40 posto alkohola, koji se kolokvijalno naziva Black Death (Crna smrt).
Uslijed dugogodišnje prohibicije, Islanđani su nakon njena ukidanja prigrlili lager pivo i piju gotovo isključivo svijetlo pivo donjeg vrenja s udjelom alkohola od pet posto. Doslovce, Island je zemlja lagera (da se razumijemo - uvijek je riječ o vrlo malim količinama, jer ukupan broj stanovnika te sićušne države jedna prelazi 320 tisuća), a glavna značka zove se - kako drugačije, nego - Viking. No, dok ta riječ ponajprije u sjećanje priziva neotesanog barbara koji loče iz komada ljudske lubanje, istoimeno pivo je obična šećerlema, koja pivskog sladokusca nema čime privući.
Sve u svemu, do prije pet godina na Islandu nitko nije ni čuo za craft beer, kako se na zapadu uobičajeno zovu pivski specijali, koji se kuhaju u malim nezavisnim pivovarama, no od tada više pivskih entuzijasta pokušava mlade generacije naučiti da pivo može čovjeku priuštiti kudikamo veća zadovoljstva, pa se na tržištu pojavljuje sve više novih vrsta piva.
Web stranica Ratebeer donosi top listu od 50 najbolje ocijenjenih islandskih piva, iz koje se vidi da ima dobrih pokušaja da se mijenjaju pivske navike i ustroji nova pivska kultura. Na vrhu te ljestvice su dimljeno pivo Ölvisholt Lava, Einstök Icelandic Toasted Porter (Porter) i Borg Úlfur Úlfur Double IPA Nr. 17 (India Pale Ale).
