Piva na izdisaju

Pivo nije samo češki ležak, piše Jan Kočka u novom broju časopisa Vlastni cestou obiteljske pivovare Bernard iz Humpolca. Ono se doduše u raznim pojavnim oblicima proširilo po cijelom svijetu, dodaje, ali šarenilo pivskih okusa vrlo je veliko i postoje stotine pivskih stilova, koje su uvjetovane povijesnim okolnostima, sastojcima, načinom vrenja, lokalnim izvorima vode i drugim utjecajima. Neki od njih, nažalost, odlaze sa scene.

Američko tržište ima doduše svoga giganta, pivo Budweiser, ali tamo je na tisuće takozvanih Craft breweries, koje kuhaju najveći broj pivskih vrsta na svijetu. Natjecateljske degustacije imaju i po osamdeset kategorijama u kojima se pivovare nadmeću za primat. U Italiji, Japanu ili Danskoj nikle su posljednjih desetljeća stotine mini pivovara, koje kuhaju pivske specijale raskošne palete okusa. U Češkoj se male gostioničarske pivovare također šire nevjerojatnom brzinom. Ipak, unatoč toj pivskoj renesansi i ponovnom otkrivanju pivarskih tradicija i stilova, nemali broj pivskih vrsta preživljava isključivo zahvaljujući nadljudskim naporima koje ulažu pivski entuzijasti.

Primjerice u bavarskom Bambergu, to su takozvana dimljena piva. Zahvaljujući nesavršenoj tehnologiji pripreme slada i sušenju na otvorenoj vatri, prije više stoljeća dim se preko slada prenosio u pivo. Upravo Bamberg očuvao je tu tradiciju. U samom gradu postoji deset pivovara, a u neposrednoj okolici još oko tri stotine.

Dalje na zapad, u industrijskom Düsseldorfu susrest ćemo piva iz kategorije alt. Brončana boja, ugodna gorčina, kvasci gornjeg vrenja i temperatura sazrijevanja jednaka kao kod lagera, to su odlike ovog hibridnog pivskog tipa, koji će osvojiti svakog znalca. Lokalne pivovare toče pivo iz drvene buradi u male dvodecove čaše, koje raznose na ulubljenim aluminijskim poslužavnicima.

Još dalje na zapad – u Bruxellesu – stvoreno je više pivskih stilova, koji spadaju među najugroženije. Lambic, kojeg karakterizira spontano vrenje i trogodišnje dozrijevanje, poseban je specijalitet. Kiselost toga piva, tipična za ovaj stil, ljeti će doduše ugasiti žeđ, ali čovjeku odgojenom na slatkim napicima u mladosti i pivom multinacionalnih kompanija u kasnijim godinama, baš i neće biti po volji. Od lambica je nastalo više drugih vrsta piva. Dodavanjem kiselih lokalnih višanja nastaje još kiseliji i još više osvježavajući napitak lambic kriek, miješanjem više starih lambica pak nastaje pivo gueze…

Svi ti pivski rariteti su na izdisaju. Zapadni region, ne računajući Bruxelles, obuhvaćao je nekada tristotinjak ovakvih pivovara, danas ih je ostalo jedva deset. Osim toga većinu svojih piva moraju doslađivati, da bi ih uopće mogli prodati. Sličnih stilova, koje bi bilo dobro kušati, pije nego što nestanu s pivske karte, samo u Europi ima sijaset. Na sjeveru, u Škotskoj to je vrijeskov ale, pivo gornjeg vrenja, u Finskoj pak sahti, u okolici Leipziga gose…

Neka piva nažalost nisu dočekala današnje dane. U Poljskoj je nekad bilo omiljeno grodziskie pivo, niskogradno dimljeno pšenično pivo gornjeg vrenja i s više hmelja, no prestalo se kuhati krajem devedesetih godina. Danas živi samo u srcima onih koji su svjedočili njegovu postojanju i kod homebrewera – domaćih kuhara piva, koji se krajem kolovoza okupljaju na malom festivalu.