Biergaten, odnosno vrtna pivnica nije puko mjesto gdje na otvorenom možete popiti pivo, nego puno više od toga. To je ponos i zaštitni znak bavarskog, a naročito minhenskog gostoprimstva i uzdanica turističke ponude, to je njihov ponos i zaštićeno kulturno dobro. No, s tim simbolom nešto se dešava, upozorava Süddeutsche Zeitung.
Naime, u Biergartenu, s obzirom na njihovu popularnost, u srcu sezone teško možete naći slobodno mjesto, a odnedavno goste čeka i dodatno neugodno iznenađenje, jer konobari neće dopustiti da iz ruksaka izvade svoje donesene rotkvice, i eventualnu drugu hranu, što je oduvijek bilo pravilo u Biegartenu, zasnovano na kraljevskom zakonu, odnosno dekretu.
To što gosti Biergartena sjede u ugodi debelog hlada zasluga je stabala kestena, piše SZ i dodaje da kesteni izvorno nisu sađeni zato a pivopijama pruže debelu hladovinu, nego iz sasvim drugog razloga. Još iz srednjeg vijeka traje običaj da pivovare sade kesten iznad podruma u kojima se kuha, fermentira, dozrijeva i skladišti pivo, a zadaća im je da podrumu osiguraju dodatnu hladnoću, kako bi imao optimalne uvjete za proizvodnju i čuvanje lagera, piva donjeg vrenja. Već tada su pivari otkrili da je kesten za to idealan - rast brzo i naraste visoko, ima široko debelo lišće, plitak korijen ne zadaje probleme konstrukciji podruma, a k tome još kesten odbija kukce, pa je u sjeni kestenja kudikamo manja opasnost da vam u kriglu upadne mušica. Iz istog razloga - obratite na to pažnju - kesteni se sade na zelenim tržnicama. No, unazad dva stoljeća, kestenici iznad pivovarskih podruma dobivaju novu dimenziju i funkciju koju imaju i danas. Vlasnici pivovara su se naime, osjetili da se kestenici mogu pretvoriti u idealne vrtne pivnice, pa su među stabla stavili stolove i klupe i točili vlastito pivo, koje je tu bilo značajno jeftinije, nego u pivnicama, jer se prodavalo bez posredovanja gostioničara.
Ugostitelji su se tome snažno usprotivili, pa je te 1812. godine, kada je počelo otvaranje Biergartena pod kestenima u dvorištima pivovara došlo do pravog pivskog rata između gostioničara i pivovara. Spor je riješio kralj Ludwig I., svojim dekretom, kojim je dopustio pivovarama da u svojim Biergartenima poslužuju pivo i perece, ali ne smiju nuditi drugu hranu (a ni drugo piće osim svoga piva), a gosti mogu jesti ono što sami donesu.
To pravo, koje je posljednje godine prošlog stoljeća potvrdila asocijacija minhenskih pivovara, naglašavajući da e pravo donošenja vlastite hrane u vrtne pivnice odnosi i na Oktoberfest, koji je, uostalom, „najveći Biergaten na svijetu", ugostitelji nastoje ukinuti, i sve češće ga svojim gostima uskraćuju. Negdje ne dopuštaju samo većim grupama da donose svoju hranu negdje nikome, a negdje se vlastita hrana može jesti pod kestenima u Biergartenu, ali ne može pod nadstrešnicom, na drvenom trijemu, kakav imaju gotovo svi Biergarteni.
Istini za volju, valja reći da se to pravilo donošenja hrane jako zloupotrebljavalo, a naročito to rade mladi, koji preko facebooka dogovore party u kakvom Biergartenu, pa još naruče dostavu pizze, hamburgera i ćevapa. Tako su goleme grupe od par desetaka mladih znale okupirati pola Biergartena, praveći ršum, a popiju samo po jedno pivo za cijelu večer, što je naravno loše za posao. Ukidanje prava, koje je prije dva stoljeća uveo Ludwig I. i koje je Münchenu donosilo značajna pozitivna brojanja u očima turista, iznimno je nepopularno, pa će se s tim očito nešto morati napraviti. U svakom slučaju, Biergarten kao simbol s ogromnom, bogatom i dugom tradicijom više neće biti ono što je bio.
Priređeno prema Süddeutsche Zeitung
Za one koji žele znati više:
