Europski prapivari Kelti
Kada je riječ o pivskim prapočecima, opće je poznato sve o nastanku pjenušave tekućine na prostoru između Tigrisa i Eufrata, znamo o egipatskim pivovarama i kineskim pivskim arheološkim artefaktima, no malo znamo o europskim korijenima zlatnog soka. Opisao ih je Jaroslav Novák Večerniček u knjizi Dějiny piva (Povijest piva).
Prema povijesnim izvorima, koje je autor proučio, prapočetke europskog pivarstva valja povezati s Keltima, a oni su umijeće kuhanja i konzumacije piva širili na svoje susjede, uključujući i neprijatelje i okupatore. Večerniček tako piše:
Najstariji antički izvori u vezi s pivom najprije spominju Kelte. Nikakvo čudo, jer taj je narod imao najrazvijeniju kulturi u Europi izvan antičkog svijeta. Keltski takozvani Brehonski zakonik iz godine 714. p.n.e. najstariji je poznati sačuvani pravni sustav u Europi. Nastao je u Irskoj u doba velekralja Ollama Fodhle. Brehonski zakonik sadrži osim razrađenih imovinski propisa i vrlo opsežne paragrafe o liječničkoj njezi, pa čak i o bolnicama. Kelte su Grci nazivali Keltoi, a Rimljani Gally.
Na povijesnoj se sceni Kelti prvi put pojavljuju tisuću godina p.n.e. a nastali su najvjerojatnije spajanjem nekoliko starijih zajednica i postupno se iskristalizirali kao narod s jednim jezikom, kulturom i religijom. Jedna od prvih kultura, koje uopće poznaju arheolozi, je halštatska kultura, po kojoj je nazvano cijelo razdoblje starijeg željeznog doba, a većina stručnjaka je smatra keltskom. Pojavljuje se na području koje na karti Europe možemo smjestiti između rijeke Sene u Francuskoj, Alpa i Karpata. Dakle, najstariji Kelti kretali su se prostorom srednje Europe. Većina povjesničara danas se slaže u tome da su Kelti kao narod nastali od izvornih Indoeuropljana u Češkoj i Tiringiji, odakle su se rasprostrli po cijeloj Europi, na zapad, sjever i jug. Njihova krv i danas kola žilama pripadnika većine europskih naroda. Usput budi rečeno, antički autori sve do vremena Julija Cezara nisu razlikovali Kelte i Germane.
Pivo je za Kelte bilo najvažnije piće. Bilo je to i zato što su Kelti bili dobri poljoprivrednici i uzgajali sve tada poznate žitarice: nekoliko vrsta pšenice, proso, raž, zob, a naročito ječam, koji je kod irskih Kelta dugo bio glavna žitarica od koje su proizvodili različite namirnice – pivo, kruh, te slatke i slane kaše. Grčki povjesničar Polybos ističe kako su keltski ratnici imali nezajažljivu sklonost pijančevanju.
Kelti su bili majstori u obradi drva. Zahvaljujući tome neizbrisivo su upisani u povijest piva – izmisli su, naime, drvenu bačvu za pivo. Kako znamo, svi narodi prije njih koristili su za sve tekućine krhke i teške glinene posude, eventualno kožne mješine. Kod izrade bačvi drvo se prvo namakalo u nekoliko kupelji da bi dobilo zadovoljavajuću elastičnost i mekoću, a potom su se od njega izrađivale pojedine dužice. Na sličan način izrađivale su se i drvene ralice s metalnom oštricom.
Na prijelomu doba bačve su iz Galije dospjele do Rima i postale dio redovne opreme vojnih postaja u sjevernim krajevima koje su već bile navikle na pivo. Kelti su od drveta pravili i posude za piće. Sjeverni Kelti najviše su koristili koru bijele breze, jele ili lipe. Od kore su izrađivali posude, ali i cipele, kolijevke i pčelinje košnice. Posebno cijenjena ritualna posuda za pivo ili medovinu bila je preparirana lubanja neprijatelja. Keltima je naime omiljena zabava bila skupljanje ljudskih glava kojima su ukrašavali svoja staništa.
Povjesničar Poseidonius ostavio nam je opis keltske gozbe. Uzvanici su sjedili na sijenu na zemlji u krugu oko niskih stolova. Negdje se sjedilo na vučjoj ili psećoj koži. Neki autori opisuju stolove i stolice normalne visine. Na „čelu“ je sjedio domaćin, ili najvažnija osoba a na obje strane uz njega najvažniji gosti. Ako je stolom bio ratnik iza njega je stajao njegov štitonoša. U slijedećem redu stajali su nosači koplja. Jelo se više mesa, a manje kruha, a hranu su sluge nosile na tacama. Navodno su svi pili iz istog pehara, koji je stalno kružio. Pehari su bili srebrni ili glineni. Pilo se puno i zato je na gozbama često dolazilo do borbi, koje su završavale smrću. Najbolji komadi mesa dijelili su se prema društvenom položaju pojedinih gostiju, što je nakon nekoliko piva znalo biti razlogom teških sporova.
Društveni položaj pojedinih članova keltskog klada stalno se mijenjao. Na primjer, u Tari, glavnom gradu irskoga kraljevstva, druidi su imali status jednak kralju i imali su pravo na najbolji komad pečenice, a isto pravo imao je i plemić prvog reda. Plemić drugog reda mogao je dobiti but. No, tijekom vremena ugled druida je opadao, sve do razine plemića petog reda. Ti su dobivali manje vrijedne komade mesa.
Kelti su bili vrlo inovativni. Tako na primjer Plinije opisuje galski žetelački stroj, prvi kombajn: Po prostranim ravnicama Galije ide veliki sanduk s dva kotača i nazubljenom donjim dijelom, u koji pada klasje koje kola sijeku.
Gali su izmislili i plug, koristili su kosu a zemlju su tretirali vapnom i laporom. I sve to u vrijeme kada su Rimljani znali samo za ralo koje ruje zemlju, ali je ne prevrće. Nije stoga čudno što je njihova produktivnost bila za ono vrijeme iznimno visoka, žitarice jeftine, a pivo dnevno dostupno za svakoga. Stari autori opisuju dvore velmože na keltskom oppidumu kao mjesto s prostrtim trpezama, gdje je jelo i pivo besplatno za sve. Tamošnje krčme hvali i Titus Livius, ističući njihovu jeftinoću: „Za četvrt obola poslužit će vam gostioničar izvrsno jelo, a život je tamo tako lagan, da se cijena svega jela obračunava jednoj osobi, a ne svakom ponaosob“.
Uobičajeno pivo bilo je ječmeno, navodno i s dodatkom hmelja, no koristila se i pšenica a kao začini na primjer kim, med ili medena voda. Prema grčkom povjesničaru Poseidoniju iz Apameje, u jako romaniziranoj južnoj Galiji (Francuskoj) siromašniji građani pili su pivo s medom, a u kneževskim krugovima davali su prednost vinu. Pivo je bilo omiljeno piće i u susjednoj keltskoj Hispaniji (Španjolskoj).
Pivo se negdje zvalo korma, što je bilo najobičnije narodno pivo. Neki izvori govore da je korma bila ime za keltsko pivo od prosa. Ljetopisac Plinije spominje drugo ime za pivo – brace. Ta je riječ najprije označavala žitarice. potom, slad, a na kraju pivo. Drugi ljetopisac u vezi s pobjedom Scipija u Numantiji na području današnje Španjolske 133. p.n.e. spominje piće od žitarica po imenu caelia ili također caria, kojim su se keltski ratnici osnaživali. Celia je, međutim, jedan od latinskih naziva za pivo, a nipošto keltskih. Sačuvana keltska imena piva stoga treba uzeti s rezervom. Antički autori bili su naime prilično nehajni u prepisivanju imena, a osim toga većinu stvari su znali samo po čuvenju.
Kelti su, jednako kao i drugi barbari, prema Rimljanima, bili notorni pijanci. Diodoros Sicilijanski piše o Keltima u Italiji: „Njihov napredak se neprestano usporavao jer su gradove bran ili pijani do besvijesti.“
Kelti su naučili piti pivo i svoje neprijatelje i okupatore Rimljane, a također i neke od germanskih susjeda. Nakon prelaska Rubikona i slavnog izričaja Kocka je bačena navodno je Gaj Julije Cezar sa svojim časnicima nazdravio pivom i to navodno keltskim. Navodno je Cezar općenito bio ljubitelj piva. Nažalost, u njegovim zapisima O građanskom ratu nisam pronmašao ni spomen ne samo piva, nego ni prelaska Rubikona, niti išta o bacanja kocaka. Ili je Cezar htio zatajiti svoj odnos prema pivu, ili je to tek legenda nastala kasnije. A postoji i treća mogućnost, da je određeni dio njegovih memoara (i to veći nego što bismo očekivali) pisao netko drugi iz njegova okruženja.
U svakom slučaju pak arheologija je dokazala veliki procvat pivarstva na britanskom otoku u doba rimske okupacije (0.-400. n.e.). U Engleskoj je pronađeno oko stotinu peći za sušenje slada, koje potječu iz tog vremena. Prostio rimski legionari zavoljeli su pivo. Uostalom, nisu imali izbora – vino se na sjeveru baš nije proizvodilo, a dovoz bi bio previše skup.
(…)
Rimski velikaši pivo nisu prihvatili i rugali su mu se, a viši slojevi keltskog društva od Rimljana su opet naučili piti vino, koje je postalo simbol uspjeha. U kasnom razdoblju kelti bili spremni platiti visoku cijenu za vino. Sačuvan je zapis iz Galije koji kaže da je amfora vina stajala kao mladi rob.
Za Kelte je pivo bilo prapiće i „podmlađujući napitak bogova“. Keltski bog Secelle (latinski prijepis imena) prikazivan je s čekićem u jednoj ruci, što neki autori tumače kao alat bačvara i pivara, a u drugoj vrč. Njegov ženski antipod bila je Nantosuelta, zaštitnica medovine, prikazivana s rogom obilja. No, to je samo jedno tumačenje, da je to rog obilja, mogao je to isto tako biti tradicionalni rog za pijenje piva. U slučaju Sucellusa je priča o bačvarstvu najobičnija glupost. Sucellus je naime bio bog vatre i brinuo se o poslovima sa željezom. U prijevodu njegovo ime, naime, znači Udarac čekićem. Sucellus je svojim čekićem odlučivao kamo odlaze ljudi nakon smrti – jednom stranom ih je oživljavao, drugom ubijao. Bio je pandan rimskom Janusu, Čuvar praga. Bog Sucellus bio je tako+er bog mrtvih i zagrobnog života, gdje je priređivao gozbe za umrle i uz ostalo tamo pokojnicima točio pivo. Kao drugog keltskog boga podzemlja, zagrobnog podsvijeta i ujedno piva neki izvori navode Smertulla ili Smertija.
Veoma važan dio keltskog života bili su vjerski rituali. Pri tom, da bi sudionici obreda mogli pasti u trans, služio je s jedne strane obredni ples, a s druge strane opojno piće. Povjesničari smatraju da su Kelti koristili razne biljne droge, a vjerodostojno je dokazano da se kao obredno opojno piće koristila medovina i pivo. Obredna pića su čuvali u brončanim vjedrima zvanima situli, ili u golemim mjedenim kotlovima. Nekad su se te obredne posude prevozile u ritualnim kolima, koja su vukli posvećeni volovi, ili su ih, obješene na motkuj, nosili druidi.
U grobnicama keltskih plemića obično se nalazi najnužnija oprema za život na onom svijetu. Ratnici ima, logično, borbena kola i opremu. U Eberdingen-Hochdorfu pronađena je jedna od najbogatije opremljenih grobnica. Keltski knez imao je tamo toaletni pribor u torbi, kola s posuđem za devet osoba i devet prekrasnih rogova za piće. Osim rogova bio je tamo i veliki brončani kotao, koji se koristio za ritualno pijenje, valjda piva.
Ulomak iz knjige Jaroslava Nováka Večerničeka Dějiny piva (Povijest piva)
S češkog preveo Mato Pejić
