U štamknajpi za štamtišem

U pivnicama postoje gosti i gosti. Jednima će osoblje ljubazno prići, upitati što žele, eventualno ponuditi jelovnik i na kraju provjeriti je li sve bilo u redu, a drugima će bez ikakva razgovora donijeti omiljeno pivo, ponegdje čak u njihovom osobnom vrču, a malo zatim i jelo koje nisu posebno naručili. Ti drugi zovu se – štamgasti.

„Uz šank i konobare idu i štamgasti, koji uvijek zalaze samo u svoju štamknajpu (Stamm­kneipe, gostionica u koju redovito idu), gdje imaju svoj štamtiš (Stamm­tisch, stol za stalne goste), a onima već okorjelima svakodnevnim posjetiteljima takve gostionice nerijetko se priprema i posebno jelo (Essen für Stammgäste). Jer, i kuhari im već poznaju svako crijevce,“ piše Nives Opačić u jednoj od svojih jezičnih kolumni.

Štamgast (njemački, Stamm – deblo, koljeno, pleme + Gast – gost) je dakle stalni gost u nekom ugostiteljskom objektu, koji je onda za toga gosta štamlokal, iliti štamknajpa, i on  u njemu sjedi za štamtišem, dakle stolom rezerviranim za stalne goste. Neki štamtiši su rezervirani za svoje stalno društvo svaki dan, neki jednom tjedno, a neki i rjeđe, pa čak i samo jednom mjesečno, no ima i društava koja traže da im njihov stol bude stalno na raspolaganju, pa ako dođu u vrijeme kada neki namjernici sjede za njihovim stolom, osoblje se mora pobrinuti da se on što brže oslobodi.

Ni među štamgastima nisu svi jednaki. Mnoge pivnice, naime, nude štamgastima da zakupe boks za svoj osobni personalizirani privatni pivski vrč iz kojeg piju kad su na seansama svoga pjenušavog društva, no takvu privilegiju obično ne mogu dobiti svi koji bi to htjeli. I kod nas postoje takvi lokali – primjerice takvu je praksu imao Medvedgrad dok je bio u Savskoj (sadašnji Zlatni medo), no najpoznatiji je slučaj münchenske pivnice Hofbräuhaus am Platzl. Premda je riječ o najvećoj pivnici na svijetu s čak pet tisuća mjesta, koja ima 3.500 registriranih štamgasta, vlastiti keramički litreni vrč može imati samo njih 616. Tako svi ostali od onih tri i pol tisuće stalnih gostiju moraju piti iz običnih staklenih mazova i strpljivo čekati da se neki pretinac oslobodi. To se, međutim, dešava veoma rijetko, jer boksovi, čiji se najam plaća tri eura godišnje, zakupljuju se doživotno, ili čak i dulje. Kao što je to slučaj s recimo Ludwigom Aidelsburgerom iz društva Wuide Rundn. On je bio korisnik pretinca 124, a bio je stalni gost u Hofbräuhausu više od 60 godina, dok nije 2012. godine umro u 92. godini. On je bio počasni gost, kojemu je pretinac dodijeljen zauvijek, pa se on nikada više neće davati nikome drugom.

U Hofbräuhausu ima točno 59 stolova za stalna društva, označeni su posebnim cimerima, društva obično imaju imena, a neka, kao što je Miggamingara, čak i vlastitu himnu, odnosno štamtiš-koračnicu. Većinom se za istim stolom okupljaju društva iz istog socijalnog miljea, kao što su lovci, pčelari, pjesnici, ili, recimo činovnici službe za prehranu ili ureda za patente, a postoji čak i štamtiš lažljivaca, Društva protiv varanja na točenju piva, ili onaj koji se zove Aloisius, po poznatom junaku priče o kolodvorskom nosaču, koji završi u nebu. Svako društvo ima točno vrijeme okupljanja, jedni piju svaki dan, drugi par puta ili jednom tjedno, a treći, primjerice, svaki četvrti petak u mjesecu. A kad se okupe, opuštaju se uz lovačke priče, tračeve, pjesmu, smijeh, bistrenje visoke politike, a sve uz potezanje iz osobnih vrčeva. Štampaju čak i posebne podmetače koji na jednoj strani imaju znak pivnice, a na drugoj sliku družine uz njeno ime i slogan. Na podmetačima društva Lažljivi baroni tako piše Živi i pusti živjeti.

Priča o štamgastima duga je i iznimno zanimljiva, a svaki štamtiš s lakoćom bi ispričao još po jednu. Ovaj fenomen je osim u Njemačkoj poprilično raširen u Češkoj, gdje je od početka 19. stoljeća do Velikog rata buktio pravi pokret štamgasta, o čemu je napisano više knjiga. U njima je precizno mapirana klijentela slavnih pivnica, čijoj su popularnosti značajno pridonosili upravo štamgasti, mahom kulturne i umjetničke gromade, uključujući i najvećeg među najvećima, pisca Jaroslava Hašeka... Dobro sad, Hašekom se kao štamgastom može pohvaliti gotovo svaka pivnica u Pragu, u Češkoj i Austro-Ugarskoj, jer taj je iz gostionice izlazio samo zato da bi mogao ući u drugu.

Najslavniji češki štamgast je ipak bez premca Bohumil Hrabal, čiji je najpoznatiji štamtiš bio onaj ispod parožaka u pivnici U zlatého tygra, gdje je okupljao svoje čuvene utorkaše i gdje su se kao usputni gosti izredali i svi oni što su dolazili u državničke posjete predsjedniku Václavu Havelu. No, imao je Hrabal i sijaset drugih rezerviranih stolova u pivnicama diljem glavnog grada i svagdje su dobro pazili da u Hrabalovom terminu tamo ne zasjedne tkogod nepozvan.

U Češkoj se, unatoč postojanju dobrog prijevoda njemačke riječi – stalni gost – ipak redovito koristi izvorni oblik – štamgast. Uostalom, tako je i kod nas – štamgaste ćete naći na primjer u pripovijetkama Antuna Gustava Matoša. To nije zato što je germanizam više cool, nego stoga što stalni gost i štamgast i nisu potpuno ista stvar. Postoji jedna teorija kako stalni gost ne voli da mu se govori ti, da traži savjet kod izbora jela, ali svejedno izabere nešto po svom, ne inzistira da sjedi uvijek na istom mjestu, ali očekuje da će i u velikoj gužvi dobiti stolac u lokalu. Stalni gost ne voli da mu konobar za njegov stol posadi nekog nepoznatog, a štamgastu to ne smeta, i sve tako.

Napokon, stalni gost više spada u restoran, a štamgast u pivnicu. U pivnicu se štamgast vraća kao doma, ili barem skoro kao doma. Pa onda i tamo preferira domaću atmosferu. „Najomiljenija prostorija je tijesna i mračna, ugodno niska a najbolje je ako je strop sveden i čađav, pod ugažen a zidovi tamni, s izblijedjelim malerajem, okićeni tek plakatom kakve pivovare, gazdinom obrtnicom i redom drvenih čivija za vješanje kaputa, s grubim stolovima, klimavim stolicama i željeznim kaminom – to je bio ideal češke gostionice, kakav je među češkim pivopijama bio tražen prije trideset godina,“ zapisao je književnik Karel Scheinpflug 1919. godine. Naprosto, štamgast je dimenzija više. Potvrdio je to i slavni pjesnik i književnik Jaroslav Vrchlický, poznat po tome da je savršeno vladao književnim češkim jezikom i na njemu inzistirao. Kad ga je jedan njemački poeta pitao kako se češki kaže štamtiš, on je odgovorio: „Der Stammtisch? Kako se to kaže češki? pa, štamtyš.“

Ilustracija: Loisel – Tripp - Magasin general s. 56