Nesalomljiva stereotipija kaže da je pivo prosto i jeftino piće za široke narodne mase i vraški ćemo teško promijeniti predodžbu po kojoj je to napitak za muškarce i to za one zamazane i oznojene i ne baš svježe obrijane šljakere i za nogometne navijače koji s pivom u ruci urlaju pred televizorom ili u stadionskoj masi, a naročito za sve one nesretnike koji piju da zaborave, ali ne zaborave da piju.
Dakako da to ne može i ne treba biti istina – pivo nije ni muško ni žensko, ono je za sve i oba spola jednako piju i vole pjenušavu tekućinu. Ta, nije li i sama riječ pivo srednjeg roda! Žene, naravno, nisu tako veliki konzumenti piva kao muškarci, jer one se ne oblokavaju do besvijesti niti se nadmeću u besmislenim svađama o tome tko može popiti više piva ili brže iskapiti kriglu, ne divljaju na nogometnim utakmicama i ne provode noći u birtijama, to ne, ali ipak su itekako zanimljivi potrošači i pivovare se itekako trude da im ponude privlačne proizvode. Zaboga, više ih je nego muškaraca pa samim tim zaslužuju ne samo jednak tretman, nego i veću pažnju.
Uostalom, povijesne knjige ženama pripisuju i sam izum piva, u vjerojatnoj postojbini zlatnog soka, Mezopotamiji, sumerskoj boginji Ninkasi, u Egiptu božici pijanstva i plesa Hathor, u Kini Yi Di, ženi Yua Velikog, a u Finskoj trima ženama – Osmotor, Kapo i Kalevatar, dok je među povijesno značajnim pivarima najistaknutija opet jedna žena – Katharina von Bora (1499.–1552.), supruga Martina Luthera. A kroz sva duga tisućljeća bile su zadužene za kuhanje svega u kućanstvu, pa i piva, a poznat je srednjevjekovni običaj da žene u miraz donose opremu za kuhanje piva.
Još u 18. stoljeću, u Engleskoj je čak 78 posto licenci za kuhanje piva bilo u rukama žena, premda su drugdje već polako stvar u svoje ruke preuzimali muškarci. Muškarci su počeli dominirati i ranije naročito nakon osnivanja cehova, iz kojih su istiskivali žene. No, one su mogle nastaviti posao svojih muževa nakon njihove smrti, pa su tako u nizozemskom Haarlemu od sredine 16. do sredine 17. stoljeća od 536 pivovara u gradu 97 njih vodile žene, a tri četvrtine bile su udovice. A i korisnost hmelja u začinjavanju piva otkrila je žena – prva ga je koristila i njegovu dobrobit promicala sveta Hildegarda iz Bingena.
Istovremeno, ženama, od kojih se tražilo da pivo skuhaju i da ga toče u krčmama, nije bilo dozvoljeno da ga piju, barem ne u javnosti. Čak je to bilo regulirano i strogim propisima. Jednim od više paragrafa notornog Hamurabijeva zakonika koji se odnose na pivo određene su drastične kazne za pipničarke koje ne žele uzeti žito kao plaću za pivo, nego traže novac. Također, kaže taj drakonski propis Ako gostioničarka pivo razrjeđuje vodom ima se utopiti u bačvi ili u nju lijevkom lijevati pivo sve dotle dok ne umre. I još: Žena koja ide u gostionicu piti, ima biti spaljena.
Od sredine 18. stoljeća počinje opsežan proces uklanjanja žena iz pivarske branše, zabranom rada u industriji alkohola i njihovim prekomandiranjem u uslužni sektor, pa one postaju konobarice, pipničarke, voditeljice lokala, ili pak tajnice u pivovarama. Naravno, žene sve to vrijeme nisu potpuno nestale s ključnih pozicija u kreativnim, proizvodnim i upravljačkim strukturama industrije piva. I kod nas su visokom u rukovodećim piramidama velikih pivovara ili na samom njihovu vrhu bile žene, a baš prije neki dan na ovoj smo stranici podsjetili na Veru Johanides, voditeljicu laboratorija Zagrebačke pivovare, utemeljiteljicu biotehnologije u Hrvatskoj.
I baš njih se želimo prisjetiti na današnji dan, kada slavimo Međunarodni dan žena. Jer taj časni praznik nije nikakav atavizam mrskih komunističkih mrakova, kako nam to sugeriraju upravljačke elite, tvrdeći da se umjesto Danu žena imamo okrenuti slavljenju Valentinova kao adekvatnom blagdanu
Tako se, međutim, falsificira povijest i vrijeđa zdrav razum, jer Osmi mart i Četrnaesti februar nisu pandani, niti jedan može nadomjestiti drugi, budući da se Međunarodnim danom žena 8. ožujka slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Nastao je kao inicijativa socijalističkih organizacija Sjedinjenih Država u razdoblju prije Prvog svjetskog rata u borbi za jednakost, pravo glasa kao i emancipaciju žena.
Craft pokret je snažno reafirmirao ženu pivaricu, pa i na etiketama piva, koje se uglavnom smatraju poligonom za seksistička posrnuća, sve je više žena koje nisu prikazane kao mračni predmet želje. Ne samo da nove pivovare privlače sve veći broj žena kao konzumente svojih piva, i ne samo da je sve više pripadnica ljepšeg spola u pogonima pivovara i u rukovodećim timovima, nego je sve više dizajnerica koje kreiraju vizualni identitet craft pivovara, od Gabi Ellis, koja radi etikete pensilvanijske pivovare Naked Brewing Company, pa do Medvedgradove dizajnerice Andreje Knapić i Patricije Cunjak, koja crta likove s etiketa pakračke pivovare Slavonica. Puno je i sutkinja na pivskim natjecanjima, i glavnih pivarica i osnivačica i vlasnica pivovare (zadarska zadružna pivovara Brlog, na primjer)... uglavnom, u malo kojoj craft pivovari nema žena na ključnim pozicijama.
Dakle, štono bi se reklo – kako bijaše na početku, tako i danas žene u proizvodnji piva igraju iznimno važnu ulogu. A sutra? Ne mislite valjda da bi moglo biti ikako drugačije nego isto tako. Baš po onoj misli velikog Gabriela Garcije Marqueza: Ako je u nešto uključena žena, ja znam, da će sve biti dobro. Meni je potpuno jasno da žene upravljaju svijetom.
