Pivo impresionira

Boja, svjetlo i oblik uvijek se navode kao najvažniji elementi za ilustriranje piva. Bez obzira na to kojim se sredstvom koristi, kompozicija nalaže umjetniku da pozornost obrati na ove tri temeljne stvari. Opis blistave, primamljive čaše piva – obojene, ali transparentne tekućine – iskušava granice umjetnikove vještine, a premda su mnoge škole umjetnosti odlučile odgovoriti tom izazovu, nijedna grupa nije bila tako uspješna kao impresionisti. Njihov stil bio je prirodno predodređen da predstavi pivo kao umjetnost, piše Gregg Smith u časopisu All about beer.

Ako je umjetnost odraz života, nije bilo boljeg vremena za pivo od onog impresionističkog u posljednjoj trećini 19. stoljeća. Bilo je to vrijeme pojave industrije i tehnologije, kao moćne mješavine koja je stvarala manire socijalnih promjena. Umjetnici, bilježeći sliku promjena, koristili su pivo kao sredstvo. No, prikazujući pivo, tako dobro kako su to činili i s drugim predmetima koje bi odabrali, umjetnici su ujedno mijenjali svoju tehniku, što je posljedovalo potpuno novim stilom.

Impresionisti su počeli djelovati oko 1860. godine, kao slobodno formirana grupa umjetnika. Uglavnom su radili u okolici Pariza, a karijere su započeli slijedeći isti onaj režim koji su učili svi studenti. Vještinu su stjecali u Louvreu, kopirajući od jutra do mraka djela velikih majstora. Kao 'rapins' (studenti), školovani su tradicionalnom metodom, koja zahtjeva da se najprije ovlada vještinom crtanja. Tek tada njihovi im mentori dopuštaju slikanje, korištenjem klasične tehnike slojeva, a tonovi su išli od tamnih do svijetlih. Boja je bila namijenjena zabavi. U atelierima naglasak je bio na strukturi i finom stupnjevanju tonova, na metodi potpuno neprimjerenoj slikanju piva.

Rapins Bazille, Renoir, Sisley i Degas nisu u svojim studijama pronašli prostor za pivo. Umjesto toga, ta jezgra impresionizma bila je prisiljena izdržati rigidnu torturu škole tradicionalne umjetnosti. Aktovi i alegorije bili su pretežni motivi, ali pivo je bilo veoma rijetko. Za razliku od svojih slijednika, majstori razdoblja romantizma nikad se nisu odvažili uhvatiti ukoštac s portretiranjem piva; njima ono nije bilo važno. Traganje za motivima i stilom mimo tamnog i konzervativnog klasicizma, izazvalo je podsmijeh kritike i odbijanje publike. Ali, impresionistima se taj rizik brzo isplatio. Pod utjecajem krajolika ranog romantizma i Barbizonske škole, impresionizam je pronašao svoje korijene na platnu Voz sijena Johna Constablea, koje se odlikuje prirodnom transparentnošću i blistavošću boja. Tako inspirirani, impresionisti se također okreću prirodi. To približavanje bilo je revolucionarni korak ka realizmu, koji je pjesnik Jules Laforgue opisao kao «…prirodu onakvu kakva ona jest, kada se opiše vibracijama boje.» Odatle, samo je korak do prikazivanja modernog života onakvim kakvim ga oni vide. U tom procesu, oni su prenijeli naglasak s klasičnih motiva na aktivnosti i navike običnih ljudi, u slobodno vrijeme. I umjetnost i društvo promijenili su se, i pivo se mijenjalo s njima.

Dugo smatrano začinom života, pivo se kasnih 1800-tih godina promiče u nešto još više. Postaje moderno. Ono što je dovelo do toga probitka svakako je savršenstvo kuhanja lager piva, spojeno s uvođenjem jeftine staklene ambalaže. Izum lager piva donio je potrošačima jasno, bistro, sjajno, atraktivno pivo bogatih zlatnih nijansi. Gotovo preko noći, kuhanje lager piva oslobodilo je pivo iz njegovih skrovišta u zemljanim vrčevima, drvenim peharima i kožnim mješinama. Pivo je bilo spremno postati predmetom divljenja. U savršenom tajmingu, zahvaljujući poboljšanim metodama proizvodnje, ponuđen je običnom puku luksuz stakla na stolu. Servirano u čaši, lager pivo zasjalo je u punoj raskoši i piva je odjednom bilo posvuda.

Lager pivo i impresionizam dobili su puni zamah 1870-tih godina. Zemlja je nedavno posrnula u Francusko-pruskom ratu. Pariz je bio pod opsadom, a poluizgladnjelo stanovništvo u nekim je dijelovima grada prisiljeno jesti pse, mačke i štakore. Slijedilo je poniženje predaje, a bitkama izmoreni Parižani, jedva su čekali da izbrišu sjećanje na rat. Grad svjetla još jednom je isplivao iz krize, a narodne mase prigrlile su novi način izlazaka. Caféi su postali krcati legijama sretnih pivopija, a s njima i impresionista, pripravnih da to buđenje ovjekovječe na svojim platnima. Odrazi, koloriranje i raspršivanje svjetla – pivo je savršeno pristajalo tipu slike koju je stvarala impresionistička mašta. Kao takvo, postalo je uskoro i glavni protagonist. Claude Monet ponudio je najbolji savjet o prirodnom svjetlu i njegovu slikanju: „Kad idete van slikati, nastojte zaboraviti predmet koji imate pred sobom…Mislite samo da je tu kvadratić plavog, ondje pravokutnik ružičastog, tamo mrvica žutog, i slikajte samo onako kako to vama izgleda, točno to – tu boju i taj oblik.“

Edouard Manet kapitalizirao je Monetov savjet sjajnim efektom na slici Konobarica koja nosi pivo. Pogledajte vrčeve koje nosi. Manetova metoda prikaza prozirnosti piva bila je u naglašavanju iskrivljenosti okolnog svjetla i boja. Umjetnik je upotrijebio pivo da bi u njemu naslikao odraz košulje pušača lule malim bljeskom plavog, lom odsjaja bluze konobarice dugim prugama crnog na vrču bliže njenom tijelu i svjetlijim tonovima na onom koji je u prvom planu. Manet se nije zamarao ponavljanjem izgleda pivskog vrča, nego se radije usredotočio na svjetlo. Radeći tako, napravio je jedan od najprivlačnijih portreta piva ikad.

 

Međutim, nije samo upotreba svjetla to što je impresioniste odvajalo o prethodnih škola umjetnosti. Tu je i njihovo usmjeravanja pozornosti na suvremeni, moderni život. Realizmom, kao svojom nosećom temom, oni su s brižljivo aranžiranih kulisa i namještenih poza, prešli na prizore iz svakodnevnog života, a pivo je išlo s tim.

Francoise Cadvin u svojoj knjizi Manet opisuje pojavljivanje piva: „…pivovare se množe, pivo, koje je prije rata bilo piće seljaka, postaje ugledan napitak. Sjedeći s čašom piva pred sobom, Manet je promatrao život ulice, i razmjenjivao mišljenja sa svojim kolegama iz umjetničkih krugova.“ Zaista, čaša piva u ugodnom ozračju caféa je upravo taj ugođaj u kojem Manet najradije raspravlja sa sebi ravnima, kao što su Degas, Monet, Zola i Astruc. Prije rata, najdraži mu je bio Café Guerbois. Tijekom 1870-tih godina sjedio je u više njih, uključujući Café de Bade, Pavards Rotisserie, Brasserie de Reichshofen i Nouvelle Athenes na trgu Pigalle. Nikakvo čudo onda, da je pivo bilo tako važno u njegovu radu.

Impresionistički rad mogao se sada razviti i do te mjere, da omogući komentiranje društvenih odnosa. Obnovljeno uvjerenje da je pivo zdravo i prihvatljivo piće nije moglo biti bolje ilustrirano, nego što su to na nekoliko svojih platna učinili Manet i Degas. Tijekom 1875. godine Degas je završio Pijenje apsinta, djelo u čijoj je kompoziciji jasno predočena reputacija apsinta kao opakog i razarajućeg opojnog pića. Walter Crane, gledajući to platno 1893. godine, nazvao je to studijom ljudske degradacije“. Manet, koji je oduševio Degasa, Pijenju apsinta suprotstavio je 1879. godine platno Na koncertu u caféu, na kojem su prikazani likovi zdravog izgleda, kako uživaju u čaši piva.

Degas je bio jedan od onih čije zanimanje za život u Parizu nipošto nije bilo samo prolazno. Njegov notes sadržavao je svojevrsni samopodsjetnik za umjetnike „kako crtati sve vrste svakodnevnih predmeta“. Ostali impresionisti razmišljali su jednako tako, i njihova su djela oslikavala oduševljenje Parižana pivom. Ta zaljubljenost približila je zlatni sok svakom tipu društvene zajednice. Naravno, umjetnici su to zabilježili u svojim radovima.

Na mnogim impresionističkim slikama, današnji će gledatelj bez ikakvih teškoća lako uočiti pivo, ali kod drugih, morat će najprije razumjeti to vrijeme. To je problem koji je stvorila nova staklena roba. Tijekom impresionističkog razdoblja, čaše u barovima bile su daleko od standardizacije. Koristile su se sve vrste vrčeva, pehara, čaša na stalku, naročito ako je trebalo dočarati stol nepomućene elegancije. Degasovo platno Žene na terasi caféa uvečer i Manetove Žene koje piju pivo, prikazuju čaše koje prije izgledaju kao da su kreirane za irsku kavu, nego za pivo. Daleko važnije je to što je pivo ilustriralo društvene manire toga vremena. Na oba platna, umjetnici pokazuju kako je, po prvi put, bilo društveno prihvatljivo da žena izađe na piće bez pratnje.

Za razliku od velikih i pomalo nezgrapnih čaša kakve su slikali Degas i Manet, Pierre-August Renoir naslikao je na platnu Ples u Moulin de la Galette, daleko finije čaše na stalku, tulipan čaše, pivske frule od rezanog stakla. Renoirovo slikanje također posreduje stupanj u kojem se umjetnička zajednica socijalizirala s pivom. Mladi raskalašeni ljudi za stolom su odreda umjetnici, među kojima su i Pierre Franc-Lamay, Norbert Goenette, obojica slikari, te pisac Georges Riviere. Plesačica u ružičastoj haljini je Margueritte Legrand, a njezin partner je kubanski slikar Solares.

Premda je količina impresionističkih slika bila značajna, pokret je trajao kratko. Jedva petnaest godina nakon prve izložbe, era impresionizma počela je iščezavati. Unatoč zalasku, njegovo odvažno udaljavanje od klasičnih stilova inspiriralo je slijedeću generaciju slikara. Oni su ga proučavali i razvijali, čvrsto ukorijenjeni u teoriju realizma, prije srastanja s nadolazećom filozofijom umjetničke prezentacije. Jedno od posljednjih djela u stilu impresionizma, Restaurant, ostvareno je u zoru novog stoljeća. Postavljen na istaknuto mjesto u središtu slike, moderno odjeven gospodin u crnom večernjem odijelu, s kravatom i cilindrom, zaneseno gleda u veliki vrč piva. Veoma dobro svladavši i impresionistički stil i pivo, taj umjetnik će postati pionir jednog drugog novog pokreta. Njegovo ime je – Pablo Picasso.