Oko za oko, pimpek za dojku

Društvene mreže su eksplodirale a i portali pucaju po šavovima od zapjenjene rasprave o jednoj televizijskoj emisiji u kojoj nekakav komedijaš, glumeći turističkog vodiča, hvata za grudi skulpturu Marije Jurić Zagorke i svojim klijentima objašnjava kako je to kod nas običaj i da će taj čin hvataču donijeti sreću.

Ne znamo je li dotični moderator pri tom imao na umu onaj slučaj kad je gospođa ministarka engleskom konzulu objašnjavala kako je kod nas narodni običaj da se na ulici psuje oca, kad je u dječjoj tučnjavi njezin sin njegovom potomku razbio nos i kresao roditelja (Ja mislim on je pametan čovek, neće valjda dozvoliti da se dve države zavade zbog jednog nosa; a što mu je psovao oca, recite da to u našem jeziku ne znači ništa ružno, to je kao kad bi se engleski kazalo „dobar dan“. I uopšte, recite da je to naš narodni običaj da psujemo oca jedan drugom). Ne znamo ni da li je uopće ikad čitao Nušićevo remek djelo, pa ni to da li je uopće imao išta na umu. Tek, danima opako iskri, a komentari idu od oduševljenja do zgražanja, i puno dalje.

A od brojnih pitanja koja su u vezi s razbuktalom polemikom postavljena naročito su zanimljiva dva – zašto je u Zagrebu, a i šire, tako bezobrazno malo ženskih skulptura i kakve bi reakcije bile da narodni običaj nalaže da se za sreću gladi međunožje kakvog muškog kipa?

Postoje, možda to niste znali, upravo takvi primjeri – u gradiću Františkovy Lázně, banjskom lječilištu na zapadu Češke, nedaleko slavnih Karlovih Vara, postoji u kupališnom perivoju sjedeća brončana skulptura golog dječaka s velikom ribom u ruci, uz koju je vezana urbana legenda koja kaže da će žene koje poglade lijevu nogu dečkića iduće godine roditi. Mnoge klijentice tamošnje klinike osim lijevog nožnog palca glade i dječakovo međunožje, pa se i visuljak sjaji ko pasja kesa. Ta skulptura je više puta devastirana i nadomještavana novom, kao što su i čuvenu Juliju u Veroni s dojkom užarenom od glačanja dlanovima morali maknuti, kao što su morali sastavljati i lijepiti slavnu Malu sirenu u plićaku u Kopenhagenu, jer su to remek djelo, koje je gradu darovao pivovarski magnat Carl Jacobsen, vandali (ne jednom) sasjekli u paramparčad, a tko zna što bi radili skulpturici Manneken Pis samo da nije na sigurnoj udaljenosti od dohvata ljudskih ruku... Iako je pitanje koliko je to dobar razlog, jer eno i jaja Radauševa Bacača diska u Maksimiru poprilično su visoko od ljudskog dohvata, a svejedno ih o svakom Uskrsu ofarbaju.  

Politička korektnost koja je danas postala apsolutni sine qua non u najmanju je ruku ubila zabavu, jer je i obični slavonski bećarac proglašen seksizmom i pornografijom, kada se svojedobno pojavio u reklamnim spotovima za Osječko pivo. Bećarac tako može na popis nematerijalne baštine UNESCO, ali ne može u reklamu za pivo u Lijepoj našoj Puritaniji. No, toj ćemo se temi sasvim sigurno (ne jednom) vratiti.

Tako smo pisali prije samo dva tjedna, ne sluteći da će ta prva prilika biti već danas. Jer, iz svih teza postavljenih u aktualnoj debati vrišti zahtjev za političkom korektnošću, budući da se većinom (i opravdano) smatra da je ovom vulgarnom pseudo duhovitošću Zagorki zagorčan njezin nebeski život, dok je onaj zemaljski ionako bio gorak.

No, što bi trebalo učiniti da se ta i takve nepravde isprave? Uzvratiti istom mjerom? Oko za oko, zub za zub, pimpek za dojku? Kao što su u Bruxellesu (još davne 1987.) napravili i žensku varijantu fontane s djetetom koje piški – Jeanneke Pis. Pada mi na pamet jedan dobar razlog zašto je ovo zadnje pogrešno – to doduše jeste u duhu rodne ravnopravnosti, ali se kosi s povijesnom istinitošću, jer legenda prema kojoj je napravljena skulptura kaže da je dječak, a na djevojčica, uriniranjem ugasio gorući fitilj i tako spasio gradske zidine od miniranja.  

Treba li jednu grešku ispravljati tako da se pravi druga? I kako bi to izgledalo u svijetu pjenušave tekućine, gdje vrvi od seksizma i vulgarnosti otkako je svijeta i vijeka. Evo baš nedavno smo čitali, pa i spomenuli na ovom mjestu, da je i najstarija reklama za pivo, ona uklesana u kamen 4000 godina prije Krista, bila seksistička – sadržavala je slogan Pijte Elbu, pivo sa srcem lava i crtež žene bujnih grudi koja u svakoj ruci drži čaše pune piva.

Od tog trenutka pa sve do današnjeg dana seksizma u pivskoj propagandi i vizualima pivovara, uključujući i etikete na pivskim bocama i limenkama ima toliko da svi koji rade na njegovu suzbijanju imaju pune ruke posla. U Češkoj recimo, već petnaest godina dodjeljuje se „nagrada“ Seksistička svinja za najbestidniju reklamu za pivo u kojoj se žena tretira kao seksualni objekt, a u Britaniji je poznata nezavisna udruga potrošača Camra s Velikog britanskog pivskog festivala (GBBF) isključivala piva koja nazivom, ili ilustracijom na etiketi vrijeđaju ljepši spol ili dobar ukus. „Pivo nije ni muško ni žensko piće, to je piće za sve. Pred nama je još težak posao rušenja stereotipa,“ rekla je tada za The Guardian Abigail Newton iz CAMRE.

Težak je to posao, to rušenje stereotipa, jer sve to predugo traje i otišlo je predaleko. I kako to sada izbalansirati, kako? Treba li recimo naslovnoj Alzašanki bez gaćica (l´Alsacienne sans culotte) na etiketi znanog istoimenog piva iz alzaške pivovare Mulhouse doslikati donje rublje, ili napraviti još jedno pivo i na etiketu staviti crtež raspojasanog alzaškog gologuzana? Ako je reciprocitet formula za ispravljanje Drine koja od pamtivijeka teče ukrivo, hoćemo li onda od danas pa sljedećih nekoliko stoljeća, ako ne i duže, na sve pivske etikete i u sve do jedne novinske i televizijske reklame za pjenušavu tekućinu stavljati samo slike i snimke golih i polugolih, ljepuškastih, napaljenih i uopće jebozovnih – mužjaka?

Hvala, ali ne hvala.