Nije ti to loše Edouarde, ali...
Edouard Manet jedan je od najvećih majstora kista ikada, a slika Bar u Foiles-Bergèreu bez premca je njegovo najznačajnije djelo, ujedno iznimno značajno i za stvar pjenušave tekućine. E, kad bi nekim slučajem mogao vidjeti ovo što vi sad gledate, dobri bi Edouard zasigurno iz svega glasa zavapio: vidi što su mi uradili od slike mama.
E. Manet (1832. - 1883.) francuski je slikar i grafičar, utemeljitelj novog likovnog stremljenja, inspiriran starim, poglavito španjolskim majstorima i Courbetovim realizmom - tako kaže enciklopedija. Da nije naslikao ništa drugo osim glasovitog Doručka na travi, koji je, nota bene! odbijen na Salonu, mjesto u povijesti bilo bi mu zajamčeno, no naslikao je više, pa i puno više, a ono što je nama od presudne važnosti, na mnogim njegovim platnima junaci u ruci drže čaše, krigle i vrčeve piva. Koncert u kavani, kut, U kavani, Le Bon Bock (potret Emilea Bellota), Objed u ateljeu - to su samo neke od Manetovih slika na kojima pivo igra važnu ulogu, ili barem statira, a ona najveća slika, najvažnija i za pivo i za autora - remek djelo, koje se smatra njegovim apsolutnim vrhuncem, naslikana pred kraj života, prikazuje bar u Foiles-Bergèreu, poznatoj pariškoj koncertnoj dvorani i kabaretu.
E sad, kakve to veze ima s pivom? Kad pozornije promotrite sliku (Manetov original je prva slika u galeriji), na njenoj lijevoj strani, pored skupine šampanjskih boca sa zlatnom folijom na vrhu i krajnje desno, također među bocama s grlićem umotanim u zlatnu foliju, vidjet ćete pivske boce s crvenim trokutom na etiketi. To su boce piva Bass iz istoimene engleske pivovare, koju je 1777. godine osnovao William Bass u engleskom gradu Burton upon Trent. Njihovo glavno pivo Bass Pale Ale bilo je desetljećima silno popularno ne samo u Engleskoj i čitavom Ujedinjenom Kraljevstvu nego i nadaleko po Europi i ostalom svijetu, a stoljeće nakon utemeljenja pivovare, točno 1. siječnja 1876. godine stupila je na snagu registracija toga triangla kao zaštitnog znaka, koji je tako postao prvi registrirani zaštitni znak nekog proizvoda u Ujedinjenom Kraljevstvu uopće. Šest godina kasnije našao se na i na glasovitoj slici Edourda Maneta.
Premda je slika Le Bar aux Folies-Bergère završena 1882., dakle godinu dana prije slikareve smrti, ovdje priča o sprezi Maneta i pjenušave tekućine tek počinje. Manet je naime prvi modernist, neposredni prethodnik impresionizma, a svi najznačajniji predstavnici toga grandioznog (premda u početku prezrenog) likovnog pravca, svakako inspirirani i Manetovim kriglama i flašama, slikali su prizore iz pariških kafea i vrtnih pivnica i ovjekovječili mnoge čaše zlatnog soka. Dakako, činili su to i prethodnici i nasljednici toga pravca, pa tako profesor Vladimir Marić u svom eseju Pivo u slikarstvu, među ostalim, piše: „Tako nas primjerice Manet poziva da završimo večer u Foiles Bergéreu s trougaonom bocom slavnog Bass piva, a Picasso prikazuje Sabartés kako sjede ispred čaše piva izgubljeni u svojem poetskom sanjarenju. Gledajući te slike, već na prvi pogled, svaki pivopija može zamisliti zadovoljstvo koje će osjetiti kada dotakne hladnu, «orošenu», čašu svježe natočenog piva iz bačve, pogleda njegovu kristalnu bistrinu i svojstvenu boju, pomiriše osebujnu aromu pivske pjene i okusi ga." Manet je prethodio impresionistima, Picasso je slijedio, a oni, impresionistički slikari, zauzeli su u priči o pjenušavim platnima uvjerljivo najviše mjesta i ostavili najdublji trag.
Više je razloga za to. Posljednja trećina devetnaestog stoljeća, dakle vrijeme u kojem su djelovali impresionisti, obilježeno je snažnom industrijskom revolucijom i velikim socijalnim promjenama. Slikari su to bilježili, pa su tako zabilježili i pivo, koje se u tu priču savršeno uklapalo. Posve novi proizvod bio je takozvani zlatni lager - pivo skuhano prvi put u češkom gradu Plznju 1842. godine, a njegova spektakularna boja, do tada neviđena, osvojila je sve do te mjere, da je pivo koje je do tada bilo piće nižih slojeva, postalo nobl, a pijenje zlatnog soka, postalo je stvar prestiža. Pariz je uveo modu izlazaka, života u kafićima, a u sve se sjajno uklopio zamah proizvodnje stakla. Pivo se prije nije baš ni moglo vidjeti, jer se pilo iz keramičkih posuda, a kada se našlo u staklenoj čaši svojom je blistavom bojom preko noći osvojilo sve. To se na platnima impresionističkih slikara jasno vidi.
„Dugo smatrano začinom života, pivo se kasnih 1800-tih godina promiče u nešto još više. Postaje moderno. Ono što je dovelo do toga probitka svakako je savršenstvo kuhanja lager piva, spojeno s uvođenjem jeftine staklene ambalaže. Izum lager piva donio je potrošačima jasno, bistro, sjajno, atraktivno pivo bogatih zlatnih nijansi. Gotovo preko noći, kuhanje lager piva oslobodilo je pivo iz njegovih skrovišta u zemljanim vrčevima, drvenim peharima i kožnim mješinama. Pivo je bilo spremno postati predmetom divljenja. U savršenom tajmingu, zahvaljujući poboljšanim metodama proizvodnje, ponuđen je običnom puku luksuz stakla na stolu. Servirano u čaši, lager pivo zasjalo je u punoj raskoši i piva je odjednom bilo posvuda.
Lager pivo i impresionizam dobili su puni zamah 1870-tih godina. Zemlja je nedavno posrnula u Francusko-pruskom ratu. Pariz je bio pod opsadom, a poluizgladnjelo stanovništvo u nekim je dijelovima grada prisiljeno jesti pse, mačke i štakore. Slijedilo je poniženje predaje, a bitkama izmoreni Parižani, jedva su čekali da izbrišu sjećanje na rat. Grad svjetla još jednom je isplivao iz krize, a narodne mase prigrlile su novi način izlazaka. Caféi su postali krcati legijama sretnih pivopija, a s njima i impresionista, pripravnih da to buđenje ovjekovječe na svojim platnima," piše Gregg Smith u svom članku Pivo impresionira, objavljenom u američkom časopisu All about Beer.
Gilles Néret, autor Taschenove monografije o Manetu o slici Bar u Foiles-Bergèreu je napisao: Šankerica je najljepša od svega što je naslikano na slici i što se nalazi pred promatračevim očima, no iza nje sve se čini nestvarnim, poput odraza u izdajničkom zrcalu. Je li to taština? To je kao da Manet govori: „Sve je samo pojava, zadovoljstvo prolaznog trenutka, san ljetne noći." Možda je to, poput one situacije iz Balaševićeva stiha „nije ni čudo da nas mrze, kad smo tako dobri," izazvalo poplavu oponašanja, možda naprosto to što je slika preslavna, ili jednostavno zato što ima ono nešto, tek - malotko se nije osjetio pozvanim da čuvenu situaciju ne reinterpretira. Da u glasovitu kompoziciju šanka u koncertnoj dvorani ukomponira autoportret, ili svoj hobi, Merlinku i Kennedyja, pa i kućnog ljubimca...A evo, i sami se možete uvjeriti, s kakvim posljedicama. I još moramo dodati da je ovo samo izbor - ima toga oho-ho.
Za one koji žele znati više:
