Nacrtaj mi krigl - početak

Koliko god bilo točno da je pivo obično, prosto i jeftino pučko piće, ipak se uz njega kroz povijest spominju mnoga zvučna, velika, važna, pa i plemenita imena. Zabilježeno ih je strahovito mnogo, pa kad bi ih se htjelo okupiti na jednom mjestu, to bi mjesto moralo biti oho-ho prostrano. Od Hamurabija, čiji je zakonik regulirao uvjete proizvodnje i prodaje piva, Paracelsusa, koji ga je preporučivao u terapeutske svrhe, i Xenofona, koji je neštedimice hvalio armensko pivo, što ga je upoznao na putovanju tom zemljom, pa Louisa Pasteura, koga smatraju ocem modernog pivarstva, stalno su se  oko toga napitka vrtjeli slavni. Sve do danas, kada opće dostupne informacije govore o tome kako pivo vole, poštuju ga, poznaju i piju, i visoki državni dužnosnici kao, primjerice, njemački kancelar Helmuth Kohl i češki predsjednik Vaclav Havel. Tijekom vremena, kroničari su u pivoljupce i znalce svrstali i Georgea Washingtona, bavarsku kraljicu Elizabetu, popularnu Sissy, i Lenjina, a čuvena minhenska pivnica Hofbräuhaus am Platzl diči se, da je uz mnoge druge ugostila i gabonskog predsjednika Omara Bonga, argentinskog Carlosa Menema i francuskog Valeryja Giscarda d'Estaigna.

     Pivopija je bio i Daniel Defoe, mnoge je stranice zlatnom soku posvetio Thomas Mann, o pivu su sjajno pisali Alfred Döblin i Erich Maria Remarque, a nebrojeno je umjetnika svih rodova slobodno vrijeme provodilo u društvu, uz čašu piva. Sve do onih televizijskih. Montypythonovac Terry Jones, krajem sedamdesetih godina, aktivno se uključio u preporod mini pivovara, koje kuhaju porter pivo, financijski pomogavši veliki povratak portera na britansku pivsku scenu. Za razliku od tvorničara i biznismena, čiji se smisao života iscrpljuje u zgrtanju bogatstva, pivari su uvijek bili otvoreni za društvenost i lijepo. Sjajan je primjer Karla Jacobsena iz dinastije vlasnika danskoga koncerna Carlsberg, iz kojega, uz istoimeno pivo, dolazi i Tuborg. On je 1913. godine gradu Kopenhagenu darovao skulpturu Mala sirena Edwarda Eriksena, koja je postala simbolom toga grada. Osnovao je Carlsbergovu gliptoteku, u kojoj se uz druge vrhunske naslove nalazi i Gauginova slika Vehine no te tiare. Neke su umjetnike proslavili upravo pivari. Baš taj rečeni Tuborg, na prijelazu je stoljeća, 1900-te, raspisao natječaj za plakat, na kojemu je pobijedio Erik Henninsen s uljem Žeđ, što se i danas koristi u Tuborgovim reklamnim kampanjama, a smatra se jednim od najklasičnijih primjera propagandne ilustracije. S druge pak strane, slavni su slikari u svojim djelima znali promicati pivo. Bruegel ga je ovjekovječio na slici Seoski ples i na mnoštvu drugih, a u Belgiji po uzoru na vinske ceste u vinogradarskim područjima, postoji pivska koja se zove Bruegelova staza.  Ona prolazi kroz sela, koja su nadahnula platna slavnog slikara, nastala u njegovu pastoralnom ciklusu, i u svakom se kuša domaće pivo. Belgijski karikaturist De Loos s početka i bavarski litograf Peter Elmer iz sredine prošlog stoljeća, primjeri su umjetničkog angažmana u reklamiranju piva. Eduard Manet na platnu Bar de Folies-Bergeres naslikao je bocu s prvom etiketom, koja je nosila registriranu tvorničku značku, onu britanske pivovare Bass, koja se koristi i dan danas. Bilo je to 1882. godine. Grafičko umijeće uvijek je bilo vezano uz pivovarce, koji su često koristili usluge slikara i grafičara. U Americi je tako pivovara Pabst čak dala ime jednom tipu pisma, a u korištenju grafičkog umijeća najdalje su, čini se, otišli Japanci, čije se etikete za pivo smatraju najljepšima na svijetu. Japanci su plasirali i seriju sjajnih plakata za pivo Sapporo, no autori tih malih remek djela ostali su javnosti potpuno nepoznati. I inače, nije rijedak slučaj, da umjetnici ne podijele slavu svoga djela, a posebno je tako kada je riječ o radovima posvećenima pivu. Tako, recimo, ne poznajemo slikara koji je izradio portret Martina Luthera, što ga je pivovara Einbeck stavila na etiketu svoga prvog piva koje je izvoženo u Ameriku, kao ni onoga koji je naslikao cara Rudolfa II s etikete piva iz češke kraljevske pivovare Krušovice. Velom zaborava prekriven je i autor portreta Sama Griffina, gorštaka iz Tasmanije, kog poznaje svaki pravi australijski pivopija, jer je postao zaštitni znak pivovare Carlston. Pivovara Foster, najpoznatiji australski proizvođač piva, i stalni pratitelj utrka Formule 1, desetljećima je koristila jedno duhovito platno za reklamu svoga piva, ne navodeći imena umjetnika, a isto tako neobjavljen je ostao identitet fotografa, a potom i crtača, koji je po foto-predlošku ovjekovječio brkatog pivopiju u lovačkom hubertusu, na etiketi koju koristi Menazzo Moretti iz Italije. I sve tako. Sve do češkog karikaturista i birtaša Petra Urbana, kućnog stručnjaka za reklamu i lobista pivovare Radegast, čiji je junak crtanog humora Ruda Pivrnec na kraju dobio i vlastito pivo. I do Rötgera Feldmanna, alias Brösela, autora stripa o pivopiji Werneru, koji je također dobio svoje pivo - Bölkstoff. Mnogo je toga. Ovo ovdje samo je djelić, posve slučajno odabran. Slučajno je nabačen poneki primjer iz literature, znanosti i politike i posve slučajno preskočen film, teatar i ekonomija, gdje također vrvi od poznatih pivopija. Slučajan je i priloženi odabir kadrova iz stripova, na kojima su prikazani junaci crtanih romana kako potežu iz čaše ili boce piva. Posve slučajno, našli su se tu vrhunski crtački autoriteti poput Huga Pratta, Hermanna Huppena, Gilberta Sheltona i Jordija Berneta. Nekim drugim slučajem, mogli su biti neki sasvim drugi, i jednako zorno pokazati kako se deveta umjetnost ozbiljno i puno bavi pivom. Mogli su, jer zaista je puno toga. Jedino nije nimalo slučajno to što opet govorimo o pivu i njegovoj povezanosti sa stripom. Da, to je sasvim namjerno, a tako ćemo opet.

Virovitička pusa, br 5, 16. kolovoza 1998.