Bilo je kasno ljeto 1989. godine, kada sam se iz rodnog Zagreba preko volje uputio vlakom na odsluženje vojnog roka u Vranje, negdje na samom jugu Srbije. Presjedao sam u Beogradu i našao se s frendovima s mora, te smo otišli po klasičnu pivu "dućandžiju" i sjeli u prvi parkić.
Tih dana na Korčuli se pilo Nikšićko, u Zagrebu Ožujsko, a iz dućana smo s kaucijom iznijeli i tri boce lokalpatriotskog BIP-a. Otvorili smo boce na klupu, kucnuli se i potegnuli. Goran i Gile sa zanimanjem su gledali kiseo izraz mog lica, koje je zapuhnuo jeziv okus rabljenog ulja iz nevoljene friteze.
"Kaj je ovo, pobogu?", progurah kroza zube sav stisnut i zgrožen. "Bezuspešna imitacija piva" rekao je Goran, "Budalo idi pišaj", dodao Gile i završio rečenicu "burazeru, Beograd nema dobro pivo, da ga jebeš...". I rekao jednu veliku istinu. Ali, kakav bih to pivski istražitelj bio da se u to, i vlastitom jetrom ne probam uvjeriti?
Dvadeset i kusur godina kasnije, opet sam posjetio grad na ušću Save u Dunav... Kako smo stari tradicionalisti, odlučili smo piti lokalno pivo, ali BIP-a - ni za lijek. Naručili smo MB Pivo, još uvijek pod dojmom sjajne reklame s Colinom, ali - opet mućak. Na kraju smo probali Jelen i Lav te odlučili iz dvije trgovine pokupovati sva živa piva i odnijeti ih sa sobom na degustaciju.
I tako smo ovaj četvrtak u prostorijama DPP-a fino ohladili flaše, nabavili hrpu krekera, oprali krigle i pokušali poluprofesionalno ocijeniti kakva je susjedska pivska scena.
Vođeni najcjenjenijim hrvatskim pivskim nepcem, Ognjanom Šolajom, krenuli smo od lakših piva, s dva ubodna momenta - presijecanjima s jačim imenima. Pritom smo ubacili i par uljeza, čisto radi osvježenja, pa su tu upala dva crnogorska piva (Nikšićko svijetlo i tamno - iako su oba punjena u Srbiji), turski Efes (također punjen u Apatinu) i Ruski kvas, koji nije pivo, ali stoji na istoj polici, pa smo ga iskoristili za šećer na kraju. Nažalost, nismo uspjeli pronaći neke legendarne favorite poput starog čiče koji vrišti s etikete Jagodinskog piva, zatim Krugher & Brent (Pivara Ritiševo, jako varira, pogotovo crveno, ali je i dalje najbolji brend u toj regiji), MB-a koji je pred zatvaranjem, Zaječarskog, pa i uljeznog Skopskog na koje je navučen jug države.
Pa smo zato počeli s Master Svetlim pivom (United Serbian Breweries, Novi Sad, 4,5%). U DPP-u vam degustacije idu pravo narodski - jedan pomiriši i otpije, pa razmisli, pa popije još malo i onda kaže što misli o pivu. Pošteno! Master odbija etiketom koja kao da je smišljena i rađena minutu prije puštanja u distribuciju, i to od trogodišnjaka s posebnim potrebama, ali to nije ništa prema okusu koji vuče na ulje s tave pečenih jaja. Od prekjučer.
Član Goch mudro primjećuje da "Ovo pivo ima bouquet ničega", pa uz nekakve dvojke i s nadom da će biti i boljih - prelazimo na Valjevsko Svetlo Pivo (Valjevska Pivara, 4,5%). Boca bojom, čistoćom i kvalitetom podsjeća na gradilište zagrebačke Univerzijade i nekog bauštelca koji ju je zaboravio u tegli fikusa. Ma živi fosil! Teška aroma margarina i duhanski miris izazivaju komentare da se "to valjda puni doma na bojleru" i da "dobiješ jednu bocu besplatno na kiosku ako kupiš Politikin Zabavnik!".
Opet dvojka zbog retro boce i sjajne usporedbe da ima okus kao prvo jutarnje pivo nakon gadnijeg tuluma. Red je na PilsPlus Svetlom pivu (USB, Zaječar, 5,0%), toj tekućoj cigareti s aromom kokica iz mikrovalke. Iako su reakcije dosta negativne (metalan okus, vuče na camembert, ovo je "K PilsPlus", osjeća se kukuruz...), stječe se dojam korektne, pitke pive i s ocjenom 2+ slijedi preokret na tablici.
Dalje pročitajte na web stranici Jutarnjeg.
