Puno smo puta svjedočili raznim primjerima, pa i ovdje pisali o tome, kako je ovo ili ono pivo dobilo etiketu rasizma, ili (češće) seksizma, naročito u smislu tretiranja žena u promidžbi pjenušave tekućine. Sada smo dobili i tvrdnju da je pivo kao napitak rasističko i to plasiranu u formi – knjige.
Pivo i rasizam (Beer and Racism) knjiga je dvojice američkih sociologa, koji tvrde da je pivo bjelačko i rasističko piće. „Dali smo si zadatak istražiti kako je napitak od vode. žitarica, hmelja i kvasca tako povezan s bijelom rasom na svim razinama – povijesnoj, društvenoj, kulturnoj i ekonomskoj,“ kažu autori David L. Brunsma i Nathaniel G. Chapman.
Ne tako davno vijesti o epidemiji koronavirusa zasjenile su i nadvladale one o rasnim nemirima u Sjedinjen im Američkim Državama, izazvane među ostalim i dugotrajne rasprave o tome što je rasistički, a što nije, pišu mediji najavljujući izlazak ove knjige. Tako je, kao jedna od teza proisteklih iz tih rasprava zaključeno: Pivo je rasističko.
O toj su tvrdnji, dakle, dva sociologa napisala cijelu knjigu. Knjiga se zove Pivo i rasizam: Kako je pivo postalo bjelačko, zašto je to važno i pokreti da se to promijeni (Sociologija različitosti). Knjiga se može kupiti na Amazonu.
Autori navode razloge za i protiv tvrdnje da je pivo rasističko i zašto su o tome napisali knjigu. „Posljedice rasizma su svuda oko nas, ali oni kojima aktualni sistem odgovara to ne moraju vidjeti. Kao sociolozi školovani smo da ono što je uobičajeno ne smatramo bogomdanim, i da zavirujemo iza zavjese. A s tim nazorom analiziramo proizvode koji su toliko sveprisutni da ih i ne primjećujemo, ali koji čine temelj onoga što jesmo,“ kažu autori.
Dalje navode kako u suvremenom SAD-u postoje mnogi pokreti koji navodno žele raskrinkati socijalnu nepravdu, konkretno rasnu, u svim sferama ljudskog života, te tvrde da je vrijeme da „rasno promotrimo i produkciju robe svakodnevne upotrebe“.
„Pivarska je industrija priznala da ima problema s različitosti, imala ga je u biti od samog početka, od njegova nastanka i od otkrića Amerike. Također je svjesna da pošteno ne zna čak ni to kako bi o tom problemu trebala razmišljati, a još manje kako popraviti štetu,“ tvrde Chapman i Brunsma, te dodaju da craft pivovare pokušavaju riješiti taj problem, a nastoje to i crnački i hispano pivski festivali.
„Od osnutka Sjedinjenih Američkih Država, preko nastanka tradicije kuhanja piva, pa i kroz vrijeme prohibicije, sve do craft revolucije, pivo (njegova proizvodnja, distribucija, marketing i potrošnja) uvijek je bilo bjelačko i produciralo bjelaštvo. Kao sociolozima, koji obožavaju razne vrste piva, počelo nam je to smetati, pa smo se dali u istraživanje,“ kažu. Postavili su si pitanje je li taj odnos nastao još za naseljavanja Amerike, ili su za to krivi postprohibicijski zakoni, koji su pojedinim državama omogućili da reguliraju pravo kuhanja piva, njegove prodaje i oporezivanja alkohola. Odnosno, drugim riječima – jesu li na tak način druge rase bile izuzete iz stvari povezanih s kuhanjem piva.
Kad su počeli predstavljati svoju knjigu na društvenim mrežama, autori su se suočili s mnogim kritičkim primjedbama, koje su često bile vulgarne i rasističke, a davali su ih bijeli muškarci. Dobili su i mnoge izraze podrške, često iz krugova proizvođača piva i ljudi koji promiču kulturu piva.
„S obzirom na to što smo sve doznali dok smo pisali ovu knjigu, ovakve negativne primjedbe ne samo da su promašene, nego su i potvrda nepoznavanja stvarnog povijesnog razvoja piva, prirode bjelaštva i povijesti Sjedinjenih Država. Naravno da pivo nije rasističko piće, to je budalaština, ali pivo kao kulturni, socijalni, ekonomski i politički subjekt kroz čitavu je povijest Amerike korišteno da bi isključivalo, brisalo, demoniziralo i ponižavalo socijalne skupine za temelju rasne pripadnosti,“ objašnjavaju autori. Zaključuju da knjiga ne postoji da bi riješila taj problem, nego da bi potaknula raspravu o njemu.
Izvor: Parlamentni listy
