Ima onaj jedan vic u kojem društvo u birtiji naručuje razna pića, a jedan zatraži pivo i dometne konobaru da hoće čistu čašu. Konobar dođe s pladnjem i reda po stolu boce i čaše, a onda jednu čašu digne u zrak i pita: Tko je tražio čistu čašu? Nedavni događaj naveo me da pomislim da to možda i nije vic, nego prispodoba iz stvarnog života.
„Staročeško“, naručio sam lakonski, jer kako jednom tjedno ovdje provodim večer znam dobro da nemaju točeno pivo, a ni u boci osim Starkana nemaju ništa drugo vrijedno ikakve pažnje, i na to sam se tako navikao da naručujem bez imalo krzmanja. Ali, kad je mlada konobarica došla s pladnjem uslijedio je šok. Pitala je, naime: „trebate li čašu?“
Nastojim ne biti grub prema kelnerima i ne iskaljivati na njima svoj pravedni gnjev, jer ta jadna stvorenja samo žele zaraditi za plaćanje računa i preživjeti, i nisu kriva što se od njih ne traže nikakve vještine i znanja. Napokon, u najvećem broju slučajeva ništa o poslu kojim se bave ne znaju ni njihovi šefovi, a naročito se to neznanje odnosi na pivo i sve što se tiče kulture piva. Sve to dobro znam i nemam iluzija da se tu može išta promijeniti a prestao sam i dobronamjerno objašnjavati da pivo na čijoj etiketi piše Budweiser Budvar nije američko i da se ne čita Badvajzer. Tome je, dakako, pridonijelo i to što mi je jedan odbrusio: „Tišmi reć, valjda znam čitati!“ Dakle, ne prigovaram, ne ispravljam, ne poučavam, ne pomažem, ne miješam se... kad vidim da u nekom lokalu nema ništa za mene, više tu ne zalazim, a ako baš moram, onda od ponuđenih zala biram manje, prehladno pivo pustim da se temperira i pokorno pijem jedan korporacijski bućkuriš iz čaše s logom drugog...
Ali, kada me je ova upitala hoću li i čašu i na moju zbunjenu primjedbu da kakvo je to pitanje uzvratila: „Pa, neki piju iz flaše“ tu je dogorio i moj poslovično dugačak fitilj, pa sam rekao i to što nisam mislio – da od piva ne trebaju ljudima trnuti zubi, nego okusni pupoljci trebaju uživati u raskoši okusa, i čemu služi onaj kotačić s brojkama u frižideru, i da uz određenu marku piva ide ista takva čaša, i da se pivo na stol ne donosi već otvoreno, i da pjena nije puki ukras bez kojeg se može, i da uz svako novo pivo ide i nova (čista) čaša, pa na kraju i to da pivo iz flaše piju samo idioti u stupidnim američkim serijama i oni koji ih oponašaju jer misle da je to cool...
Ali ne mogu se oteti dojmu kako sam se silno zabezeknuo, jer iako sam na sve spreman i dobro znam da kultura piva kod nas naprosto ne postoji, pa ne treba očekivati od konobara (zapravo najmanje od njih) da rade na njezinu uspostavljanju, ali me uvijek iznova zaprepasti njihova kreativnost, način na koji me zateknu nespremnog, pa automatski reagiram impulzivno. Ovo je bilo toliko iznenađujuće da sam sigurno izgledao kao Rene Descartes na svom najpoznatijem portretu, onom s iskolačenim očima, kojem su internetske šaljivdžije dodale tekst: Rene Descartes u trenutku kad je shvatio da ljudi koji ne misle također postoje! (To je, opet, tako silno podatno (re)interpretacijama da se u moru parafraza nađe i pokoja pivska. Njegova izreka Cogito, ergo sum, prenesena u svijet dragocjene tekućine glasila bi Bibo, ergo sum (Pijem, dakle jesam/postojim) a na pivskoj etiketi ima je pivovara Tesla iz brazilskog Sao Paola, dakako u portugalskom prijevodu – Bebo, logo existo)... toliko da po tko zna koji put kršim svoje vlastito pravilo da više neću pisati o konobarima i drugima koji se bave pivom a to ne znaju, pa mi kvare zadovoljstvo. Znam da ličim na one koji svaku svoju kritiku suđenja nogometnih utakmica počinju tvrdnjom da nikad ne govore o sucima, ali ne mogu si pomoći.
Kad me tako uvijek povuku za jezik.
Zato sada ništa ne obećavam.
Bit će još svakidašnjih jadikovki.
