Tu se pisala povijest, i još se piše

Tu se pivo kuha od 1499. godine, dakle neprekidno više od pola milenija. Zapravo i duže, ali ovu godinu lako je dokazati pisanim dokumentima. To je pivovara i pivnica U Fleků u praškom Novom gradu. Mjesto gdje se pisala pivska povijest. I još se piše.

Obični pivopija, koji nešto zna o češkoj pivskoj kulturi sigurno bi iz šuba rekao da je najpoznatija praška pivnica U Kalicha, u kojoj je stalni gost bio dobri vojnik Švejk, a druga najpoznatija da je U Fleků, u koju je zalazio njegov autor Jaroslav Hašek.

U Fleků nije doduše najstarija češka  pivovara, starije od nje su pivovare Regent u Třebonji (1379.), Podkovaň (1434.) i Lobkowitz u Visokom Chlumcu (1466.). Ali jedina, koja u međuvremenu nije pretvorena u veliki industrijski pogon, i koja je kroz sva ta stoljeća prošla kao mala gostioničarska pivovara, dakle preteča onoga što je danas najvažniji pivarski trend u svjetskim razmjerima - craft pivarstva.

„U Fleků? Pa što bi ti mogao tražiti tamo? To nije mjesto za tebe," govorili su mi mnogi, pa skoro i svi koji znaju da nešto znam o pivu i da se dugo motam oko zlatne dragocjene tekućine, kad bih im rekao kako namjeravam otići u Křemencovu 11 i napisati reportažu o najstarijoj češkoj pivovari, praroditeljici tamošnjeg crafta, aludirajući dakako na činjenicu da je časna starina izraubovana silnom navalom turista, da tamo vrvi od Kineza i Japanaca i da to mjesto nema što pružiti nekom tko preferira pivsku raznovrsnost a prezire podređivanje komercijali...pa čak ni ako Flek kuha veoma solidno vlastito pivo, koje se može popiti samo tu i nigdje više.

Istini za volju, slične sam reakcije i očekivao, pa sam za takve pitače imao unaprijed pripremljen odgovor. Točno je da je U Fleků neprestano krcato turističkim grupama i teško je u miru uživati u svom pivu, ali to je mjesto gdje se ispisivala povijest sveukupnog svjetskog pivarstva, a takva su mjesta sveta za svakoga kome je na srcu kultura piva. Pitaju me to i za Oktoberfest, koji je - kao - vašar za šest, sedam milijuna ljudi sa samo jednom vrstom piva. Pa šta? I u bamberšku Aecht Schlenkerlu se ulazi uz pomoć lakata kojima moraš razgrtati buljuke turista, a i tamo toče samo jednu vrstu piva i to dimljeno koje nije baš po svačijem guštu. No, to nisu samo pivnice, to su spomenici, to su znamenitosti, koje se jednostavno moraju pohoditi. U Pragu nikad ne propustim popiti koje U Pinkasů ili u Zlatého tygra, bez obzira na to što su to plzenjske pivnice, gdje toče isključivo Pilsner Urquell, dakle dosadnu korporacijsku konfekciju...a kada je riječ o Fleku, onda netko tko u češki glavni grad potegne iz Hrvatske, treba tamo otići i stoga što je u toj pivnici osnovan Hajduk...pa bio on i dinamovac. Eto.

„Ovdje vidite raspored svih naših sala. Ukupno ih je osam, kapaciteta osamsto gostiju, a tu je i ljetna vrtna restauracija s četiristo mjesta, pa tako tijekom ljeta možemo primiti tisuću i dvjesto pivopija," počinje svoju priču moj vodič Stanislav Derunc Standa, simpatični brko, koji svaki čas ubaci neku hrvatsku riječ. Ne zna doduše ništa o češkoj manjini u Daruvaru, ali savršeno poznaje obalu. Šibenik, Zadar, Split, pa sve do Dubrovnika i dalje, gdje su pješčane plaže, a gdje šljunčane, sve zna, a obožava Bijelo dugme i iz rukava sipa hitove perjanice pastirskog roka. A što ga više gledam, sve mi više njegov razigrani brk daje na Željka Bebeka...

„U ovoj sali se odnedavno jednom tjedno izvodi kabaretski program, a u ostale dane sala se može unajmiti, bilo s vlastitom glazbom, ili mi možemo organizirati svirku," nastavlja moj vodič, dodajući da je tradicija flekovskog kabareta obnovljena nakon dugogodišnje pauze.  Kabaret je ponovno otvoren u travnju 2013. a jednosatni program sastavljen  je od pjesama Jana Kučere, koje izvode mlade nade praškog glumišta. Kabaret dvorana uređena je u pivnici još na početku dvadesetog stoljeća, a predstave su se prestale izvoditi kad je izbio Drugi svjetski rat, no kabaret se ovdje izvodio i u vrijeme „izgradnje socijalizma", od 1965. godine. Prolazimo i ostale dvorane - Veliku salu, Akademiju, Kufr (Kovčeg), Staročešku dvoranu, Vitešku dvoranu, Václavku, Jitrnice ili Klobasua (Kobasica) gdje je nekad bila konjušnica („garaža za konje" reći će Standa)...pa izlazimo na prostranu sjenovitu vrtnu pivnicu u kojoj, kao i na više mjesta posvuda po prostoru goleme pivnice, zvučnu kulisu pravi harmonikaš. „Slikajte ovog vraga na zidu, to je alkobarometar," pokazuje na nekakvu raskrečenu crnu kreaturu, a na pitanje kako to radi, odgovara: „Kad vidite jednog, onda ste još u redu, ali kad vam se počnu pojavljivati dva ili tri, vrag je odnio šalu..."

„Mi smo jedna od najmanjih privatnih pivovara u Češkoj, u proizvodnji radi samo dvoje ljudi, a istovremeno smo najveća pivnica u zemlji. Mi kuhamo pivo jednom tjedno, a kompletnu godišnju produkciju od 2400 hektolitara prodamo isključivo ovdje, u našoj pivnici." Horde gostiju dnevno popiju po dvije tisuće piva, ali pozor - to ne znači da se popije tisuću litara, jer se pivo ovdje toči u krigle zapremine 0,4 litre, dok je malo pivo 0,2. A ima i vrtoglavih rekorda. Tako se 1974. godine dogodilo da je u jednom danu istočeno nevjerojatnih 58 hektolitara piva, odnosno cijela jednotjedna proizvodnja.  A jedan od one dvojice iz proizvodnje donedavno je bio Ivan Chramosil, majstor pivar s najdužim stažem u cijeloj Republici, koji je krajem prošle godine okačio kuhaču o klin nakon pune 44 godine kuhanja piva.

„Onda smo još posljednja pivovara u Europi koja hladi pivo zrakom u otvorenim posudama, a tijekom toga procesa ispari i dio vode, pa tako od dvanaestice, koju zapravo kuhamo, nastaje naša čuvena trinaestica," otkriva Standa. „Receptura se nije mijenjala od 1843. godine, a s ponosom ističemo da je sto posto prirodni proizvod, izrađen od vrhunskih domaćih sirovina." A može se ova pivovara pohvaliti i još koječim - vlastitim bunarom dubokim 22 metra, starom sladarom u kojoj je od 1999. godine uređen pivovarski muzej ili jedinstvenim ritualom prebacivanja 200-litarskih bačvi s pivom iz pivovare u pivnicu - sa Smichova bi namještenik poduzeća Praške pivovare donio ključeve od podruma, pa je s pivovarske strane gurnuo ključ u bravu, a gostioničar s druge, te su na dani znak obojica istovremeno okrenuli i otvorili vrata, pa su se bačve mogle prekoturati u ugostiteljski dio objekta. Radilo se tako sve do 1958.

Kroz pola milenija u čuvenoj su se pivnici okupljale mnoge važne osobe praškog i češkog društvenog života. František Lexa (1876.-1960.), osnivač češke egiptologije, Josef Kajetan Tyl, Jan Neruda, Jaroslav Hašek, slikar Vikor Oliva i kipar František Rous, glumci Jindřich Mošna, František Ferdinand Šamberk, Rudolf Deyl stariji, Karel Hašler, Zdeněk Štěpanek samo su neki od njih. Ovako glasovito mjesto privlačilo je, dakako, ljude svih fela, pa i one čudake, koji čine mjesni kolorit, te tako kronike bilježe da su „inventar" pivnice bili i likovi poput Prvog praškog privilegiranog proroka prognoze, građanskog imena Antonin Fiala, pa nekog kojeg su zbog smjernog vladanja zvali Isus, koji se izdavao za izumitelja pereca, ili ženu koju su zvali Bijeda, jer je svakog oslovljavala s „Bijeda je, mladi gospodine, bijeda..."

Kad smo kod imena, i neke okolne ulice nazvane su po majstorima pivarima, na primjer.... „Odmah prva ulica zove se Pštrossova, po Bedřichu Pštrossu, koji je počeo ovdje kuhati tamno pivo." Křemencova, u kojoj se nalazi sama pivovara, pak nije nazvana po Vitu Křemenecu, koji je 1499. godine kupio zgradu i tako pokrenuo nevjerojatnu tradiciju kuhanja piva na tom mjestu. Ona je isto ime nosila još 1419, a u međuvremenu je mijenjala imena, da bi joj izvorno ime bilo vraćeno krajem 19. stoljeća. Danas je pivovara u vlasništvu obitelji Brtnik, koja je pivovaru kupila 1920. godine, kada se tadašnji majstor pivar Václava Brtnik odlučio krenuti u poduzetničke vode. Godine 1949. pivovara je nacionalizirana, a potomcima je vraćena u restituciji 1992. Brtnik je inače češki naziv smeđeg medvjeda, pa je medonja zaštitni znak pivovare i figure medvjedića možete sresti na više mjesta u pivovari, pa i nad još jednim zaštitnim znakom - golemim satom, koji visi iznad ulaza u zgradu, i koji umjesto brojčanika ima slova - P-i-v-o--v-a-r-U-F-l-e-k-ů.

A zašto se zapravo tako zove? Zašto U Fleků, kad, eto, još nismo naišli na takvog vlasnika pivovare. Ali, bio je takav. Do 1762. godine zgrada se zvala Na Skřemenci, a onda ju je kupio Jakub Flekovsky sa svojom ženom Dorotom. Od tog vremena počelo se govoriti U Flekovskych, a onda U Fleků. I bi tako do dana današnjeg.

I onda Hajduk. U veljači 1911. godine skupina splitskih studenata, koji su se školovali u češkom glavnom gradu, nakon utakmice Slavia - Sparta sjeli su u pivnicu U Fleků - ovjekovječio je to Miljenko Smoje u Velom mistu, a u televizijskoj seriji u toj su sceni statirali daruvarski Česi, koji su tada studirali u Zagrebu - i odlučili da će u Splitu osnovati nogometni klub. Baš na mjestu gdje su tada odlučno lupali pivskim kriglama, postavilo je 2001. godine hrvatsko veleposlanstvo u suradnji s Hajdukom spomen ploču.

„Dolaze tu jednom godišnje Hrvati, mislim da dolazi i predsjednik kluba," govori Standa i veselo dodaje: „Dolaze često i hrvatski turisti sa šalovima Hajduka i drugim navijačkim rekvizitima i slikaju se kod ove ploče." Pa se uslikao i Standa i priznao da bi komotno mogao biti navijač Hajduka.