Priča o Ivanu Komaku
Kada se 1977. s tek navršenih 27 godina Ivan Komak (61) zaposlio kao vozač kamiona u Osječkoj pivovari - čiji će vlasnik postati 30 godina kasnije, ondje je vladala izreka da je šofer koji u nekoliko godina ne sagradi prostranu katnicu, u čijoj će se garaži kočiti najnoviji Mercedes, potpuno promašio profesiju.
Vozači su tih godina u Osječkoj pivovari živjeli bolje nego direktori. Postojalo je bezbroj trikova kako potkradati firmu, a da ona pritom i dalje dobro posluje jer se početkom osamdesetih, sve do Domovinskog rata, ondje proizvodilo više od 400.000 hektolitara piva, gotovo tri puta više nego danas. Jedan od najunosnijih izvora nelegalne zarade bile su tzv. kućne punionice u kojima je dio vozača, kad bi preuzeo praznu ambalažu iz trgovina,napunio više stotina boca običnom vodom u koju bi stavili nekoliko kapi deterdženta, te potom boce zatvorili originalnim čepom.
Deterdžent bi, na vrhu tako napunjene boce, ispod čepa, stvorio malo pjene, dovoljno da se sadržaj prikaže kao pokvareno pivo koje su kupci reklamirali.
Deterdžent u bocama
Jelisavcem, selom nadomak Našica, uglavnom nastanjenim Slovacima, u kojem su do hapšenja i pritvaranja početkom tjedna živjeli Ivan Komak, njegova supruga Anica, kći Andreja i sin Ivica, i danas kruži priča, koju je teško provjeriti, da je najveći dio novca od 1,9 milijuna tadašnjih njemačkih maraka s kojim će krajem 1992. Komak u pretvorbi kupiti 36 posto dionica, zaradio na taj način.
On sâm spada u one koji ne vole objašnjavati na koji su način zaradili svoj prvi milijun. Tek bi, bez puno priče, rekao da je veći dio novca uštedio, a manji, oko pola milijuna njemačkih maraka, posudio od rođaka u Njemačkoj. Na tu navodnu posudbu dobri poznavatelji obitelji Komak znakovito se smijulje. Skloniji su vjerovati u priču o "kućnoj punionici".
Nikad ispričanu priču o Ivanu Komaku i Osječkoj pivovari iz pera Drage Hedla donosi današnji Jutarnji list.
