Pivo i reklama

Žuja je zakon, tvrdi Zagrebačka pivovara. Ovo je vjerojatno inspirirano Česima kojima je pivo u Ustavu, kao Brazilcima nogomet, među općim odredbama o pravima i dužnostima čovjeka i građanina. U svakom slučaju, lukav slogan, taj s pivom i zakonom: gađa drito u ovdašnju kmetsku podsvijest koja nam se usađuje od Tahija, preko Habsburgovaca i Mađara, pa Karađorđevića i centralnih komiteta, do Tuđmana i najnovije korporativne tiranije.

Jer i u njoj smo nasmrt prestrašeni svim mogućim autoritetima. Tih autoriteta, s druge strane, nimalo se ne primaju poruke u kojima je marka piva izjednačena sa Zakonom o porezu na dohodak. Kao da plaćaju porez, možeš misliti. Jasno je onda da hrvatski kapitalisti, građevinski magnati, političari, mafijaši i sl. – prilično izmiješano društvance u kojem se ne razaznaje najbolje tko je tko - ne fermaju Ožujsko pola posto. Ne samo zato što u frižiderima drže šminkerskiju robu. Nego jer ne fermaju ni zakon! Za razliku od nas ostalih, kojim je zakon bog i batina. Da vidim kako će obična raja proći pored Žuje, kad je vidi, a da ne trgne. Jer mimo zakona se ne može, ne?

No krenimo malo dalje od Ožujskog. Ne prema Karlovačkom ili Panu i njegovim nesporazumima s humorom, nego onako, općenito. Nadnaslov ove stranice najavljuje tematiziranje pjenine braće; strogo gramatički gledano, reklama joj ne bi bila brat nego sestra, i to znatno mlađa – rođena tek u prošlome stoljeću – ali kakva! Nerijetko tupa, tako da ne razabireš o čemu trkelja, no zato nasilna, lajava i dozlaboga neizbježna. Sestrice draga, rekla bi joj dobra stara pjena da ima moć govora, pa i meni si dojadila! Doduše, to je u moderno doba općenit međuodnos proizvoda i sadržaja koji ih nutkaju tržištu. Katkad imam dojam da se i onome deterdžentu što mi stoji pokraj vešmašine riga kad iz sobe s televizorom čuje glasić koji se zanosi nad „aktivnim zrncima bjeline“; kao što na spomen „onih dana u mjesecu“ ženski ulošci iskaču iz toaletnih torbica, poput Domaćih iz ognjišta, pa tutanj kroz prozor kupaonice. „Dečki, reklamiraju nas: kidaj!“ „Jedinstvena formula čistoće“, „sigurnost vašeg doma“, „“divan osjećaj mekoće“, „tehnologija šestog čula“, te apsolutno nenadmašne „tvrdokorne mrlje“ – to nam je glavno društvo otkad su se televizije preorijentirale na emitiranje reklama, prekidanih ovdje-ondje tzv. „programom“.

Uvjeravaju me ponekad da se za marketinški poziv traži stručnost, odnosno silno opasan studij. Dečki i cure su svršili velike škole, dakle, a evo što im je kreativni klimaks: „tvrdokorne mrlje“.

No vratimo se pivu. Da je i ono također stalno na ekranu, ne moram vam ja otkrivati. Kad uključim televizor, ovo je prilično uobičajena situacija. Jedna boca na stolu, druga na zaslonu, samo što je live-izdanje kuš. Oko one na telki, naprotiv, brblja li se, brblja. Mjerkaju jedna drugu, bez međusobnog prepoznavanja, jer ja u pravilu ne pijem ono što se na našoj TV najviše propagira – vidite iz toga, uostalom, da sam smogao nadljudsku hrabrost, pa zaobilazim „zakon“. U svakom slučaju, obično se sažalim nad tom svojom flašom. Znam da joj pridajem ljudske značajke, kojih ne sadrži, ali imam dojam da me gleda molećivo, kao da hoće reći: „Gasi to, stari, ako boga znaš...“ Gasim, pa se posvećujemo jedno drugome, bez posredovanja.

Kad se sjeti da devedeset posto frajera na ovome svijetu prema boci gaji slične, nježne osjećaje, naivac bi pitao čemu uopće marketing oko nečega toliko popularnog. Je, dragi moj, odgovorili bi uglas svi iz pivske industrije, ali što ako se ti, ovako smotan, odlučiš za konkurentskog proizvođača? Nije pravi cilj propagande uvjeriti te da je vlastita stvar dobra, nego da je tuđa sranje.

Na kraju, ne bih htio da se pomisli kako pivske reklame držim beziznimno promašenima, u kreativnom smislu. Taman posla, rekao sam da su agresivne, ne nužno bedaste! Nabrajati mi se ne da, čitatelj će se i sam sjetiti što ga zabavlja, barem prvi od milijun puta.

A evo i kojeg se mota osobno držim. Taj nije reklamnog tipa, više filozofskog, no smjestit ću ga u formu slogana da se spari s današnjom temom.

Glasi: „Najbolje pivo – iduće!“