Draga pivska braćo i sestre. Kada mi je, kao uredniku internetskog portala posvećenog kulturi piva, najavljeno da će kolumnu za našu stranicu pisati Dražen Matošec, obradovao sam se, štono bi se reklo - radošću veoma velikom.
Naime, još mi je u živom sjećanju bio užitak s kojim sam pratio njegove članke u nizu tiskovina, od nekadašnjeg Danasa, do svježe blagopočivajućeg Ferala. Ali, ne lezi vraže, vrlo me je brzo sam autor malo spustio na zemlju, jer nisam baš bio načistu što mogu očekivati od rubrike s egidom Pjena i njezina braća. Dakle, s naslovom koji snažno asocira na Viscontijevu filmsku obiteljsku sagu o Roku i njegovoj braći, na Alaina Delona, Claudiju Cardinale i Annie Girardot. Dodatno me je obeshrabrio priznavši u uvodnom eseju da se „u proizvodnju (piva) ne razumije, da okuse dijeli na dobre i loše, a brendova da zna nabrojati oko petnaest, i to kad ima dobar dan". Još kad mu je izvjesni Pero Vragec u uvijek diskutabilnim, ali nažalost neminovnim komentarima na članak skresao u brk, da o čemu će on to pisati, a ne zna nabrojati deset piva..., činilo se da stvar neće izaći na dobro.
Ja sam, dakako, savršeno dobro znao, da je Dražen načelno u pravu. Ta, novinar mora dnevno pisati o stotinu raznih stvari, a posve je normalno da ne može u svih stotinu biti stručnjak. Uostalom, vrijeme univerzalnog znanja zauvijek je nestalo, zajedno sa srednjim vijekom. Sam autor, odgovarajući anonimnom kritičaru, spominje činjenicu da Karl May nikad nije bio u Americi, pa je svejedno besprijekorno opisao Indijance, a ja bih dodao da ni Mark Twain nije bio na dvoru kralja Artura, kamo je poslao svoga Jenkija, niti su Arthur Clark i Stanley Kubrick bili na Jupiteru, pa je nakon njihove fantastične Odiseje u svemiru rečeno da će onaj tko želi napraviti uvjerljiviji film o bespućima kozmičke zbiljnosti, morati snimati na licu mjesta.
S druge strane, da se malo zadržimo na temi ove priče, pivu, i kad o tome piše vrhunski autoritet, njegove ocjene nipošto nisu ni sveto pismo, ni svete krave; mogu biti tek orijentir za lakše snalaženje u šumi politara, a konačni sud svatko donosi prema svome - ukusu. Michael Jackson, nedavno preminuli britanski novinar, najpoznatiji svjetski autor o stvarima piva i pivarstva, znao je reći: „Tvrditi da je tamno pivo bolje od svijetlog je isto kao da kažete da su plavuše ljepše od brineta." Ili: „Najbolje je ono pivo koje vam se sviđa!"
I opet. Primjedba da ne može biti dobar nogometni trener onaj tko iza sebe nema blistavu karijeru centarfora ili barem desnog beka, potpuno je deplasirana, a od Isaaca Hayesa nadalje mnogi su velikani popularne glazbe zadivili svijet, a da nisu poznavali note. Mislite li da neplivač ne može biti dobar pomorski kapetan? Ma kakvi! Pa oni tonu sa svojim lađama možda baš zato što ne znaju plivati! Dražen je onomad, kosnut provokacijom, maestralno uzvratio etidom o zahodu, a kad je nakon toga zaredao virtuoznim minijaturama o rocku, reklamama, frižideru, mamurluku, nostalgiji..., potpuno ignorirajući daljnje zajedljive primjedbe virtualnih kritičara, uklonio je sve dvojbe i srušio sve prepreke koje su kolumni Pjena i njezina braća stajale na putu prema statusu sjajnog štiva. Ostalo je, oprostite na pompoznosti - povijest, o kojoj, izborom kolumni o pjeni i njezinoj braći, svjedoči i ova knjiga.
Eto, i to se desilo. Pivnica.net postala je izdavač. Ovaj tekst našeg urednika uvodnik je knjige Pjena i njezina braća, u kojoj je objavljen izbor tekstova iz istoimene kolumne koju je Dražen Matošec pisao za naš portal od listopada 2008. do prosinca 2009. godine. Želite li obe tekstove imati i u tiskanoj verziji, naručite knjigu mejlom na adresu redakcije i dobit ćete ju pouzećem po cijeni od 50 kuna.
