Pivo i peh

    Vic tjedna? Jadranka Kosor. Bosanski pandan Kosorici kao premijerki bio bi da predsjednica vlade u Sarajevu postane Fata, a šef parlamenta – slijedom iste šaljive logike – Mujo ili Haso. Ako pak hoćete filmsku paralelu ovoj komediji, nudi je „Povratak u budućnost“. Kad se mali McFly vrati u pedesete i kaže Docu Brownu da je u osamdesetima američki predsjednik Ronald       Reagan, ovaj mu posprdno uzvraća: „A tko vam je potpredsjednik, Jerry Lewis?“      

Kosorica, dakle, trenutno obećava biti naša Fata, odnosno Jerry Lewis. Njezina je kenjkavost poslovična, bezličnost notorna, a nesamostalnost legendarna - godinama odaje dojam da ne zna naviti sat bez uputa i da telefonira Sanaderu kad joj netko pozvoni na vratima: „Ivo, da otvorim?“ Ne bih volio imati na čelu vlade nekoga od onih ultradesnih HDZ-ovih manijaka, ali Jadranka? Nisam uzrujan; iako sporije, računam, propast ćemo i s kompetentnijim premijerom. Kakvoga bismo, usput govoreći, našli na Farmi Nove TV. Vijest da će zemlju neko vrijeme voditi žena koja ne zna voditi psa na uzici izazvala je zato u ovome domu hihot i nakratko skrenula misli sa serije nesretnih događaja koji su nam danas nešto kao tema.

     Redom: riknuo mi je mali usisavač, na baterije, a onda i veliki, onaj na struju; krepale slušalice, fina marka, Sennheiser; i bežični telefon je odjednom na izdisaju, ne može se više ništa pročitati na zaslonu; jedan mi posao šepa, a neki drugi, donedavno izvjesni, odjednom su upitni; izvezem familiju na izlet i iz svakog petog dvorišta iskaču mi crne mačke pred auto; itd., itd. Da ne zamaram čitateljstvo daljnjim nabrajanjem, dodat ću samo: kamo god se okrenem ovaj tjedan, svuda kvar, zajeb, neuspjeh, peh. Svaki dan petak trinaesti, a nigdje na vidiku nagovještaja tipa četverolisne djeteline. Pa kažem sam sebi, u smiraj većine proteklih dana: stari, ne idemo van, da ne stanemo na koru banane. Nego sjednimo tu doma, uz pivo, sigurnije je.

     Pritom sa zebnjom hvatam bocu, računajući da je vjerojatnost kako će mi ispasti i razbiti se, tu negdje, oko devedeset posto. Nijedna nije ni ispala ni razbila se, moram priznati, ne dosad. Samo mi se neku večer, dok sam sjedio na balkonu, golub s krova istovario nekoliko centimetara od čaše. Pas mater, rekoh u sebi, samo si mi ti falio. No onda sam tu posljednju u nizu pizdarija – kako sam je isprva doživio - počeo tumačiti kao moguću prekretnicu, prekid negativnog trenda. Čak sam se malko ohrabrio. Jer mogao je pogoditi i ravno u Tomislav, uz glasan „buć“ i kapljice tamne tekućine po licu. Dobar znak? Krenut će od sutra? Možeš misliti. No nakon nekoliko gutljaja sve se više tako činilo.

     Među ostalim, pivo se pije zbog njegova čudesnog svojstva da crnjak boji u ružičasto, ili još slikovitije, da od dreka zvanog stvaran život pravi pitu divnih iluzija. „Bit će bolje...“, šapće na uho taj eliksir optimizma. „Neće!“ – cvile ostaci zdrave pameti, potisnuti u dublje ladice svijesti. Ali sve tiše, kako ih pivo ušutkava svojim magičnim moćima. Još malo, i sutra se čini punim slatkih obećanja, a i nedavna prošlost kao da nije bila baš tako strašna. Pivo se ovdje ukazuje kao oponent razumu, no koga briga. Nije li katkad krasno biti blesav? Neki takav privilegij stječu od prirode, bez pomoći pića, i doimaju se blaženima.  

     Zaslužili su ga onda i bistriji, držim, jer dovoljno je sjetiti se kako im je bilo maloprije. Do prve čaše gotovo su mogli čuti Sotonu kako se pakosno cereka uza svaki peh koji im je uvalio. Bog se nije miješao, naravno, sa svojom navodnom dobrotom; valjda i sam drži da je sreća patologija, kako se lucidno izrazio jedan znanac moje žene. Ali se umiješalo pivo. I gle, htjeli ste rezati žile, a odjednom se sve čini prepuno perspektiva. Cugajući, zaboravljate da je do maločas Hamlet bio lucky guy u odnosu na vas. Sada pak ne možete dočekati da svane nov dan i da zaigrate loto, sportsku prognozu, bilo što. Vi, nadaleko poznati kao trenutni miljenik fortune.  

     Nego, zapazili ste vjerojatno da kao primjer loše sreće navodim popis relativno trivijalnih, prolaznih nevolja. Pa se vjerojatno pitate što činiti u slučaju nečega uistinu krupnog. Razumijem vas: i sam sam rođen u Hrvatskoj, sredini koja je u cjelini jedna velika kora banane. I ne znam što savjetovati. Ako je za vedriji pogled na svakodnevna sranja dovoljna boca do dvije, za ublažavanje ovako epohalnog peha traži se, pa, recimo, gajba.

     Da jedna...