Pivo i nostalgija
Klinci neka dalje ne čitaju. U recima koji slijede neće se pronaći nitko rođen prije pet minuta, bez prošlosti, bez iskustva s kojim ga tek očekuje čvenk i bez retrospekcija koje su mu – s obzirom na prva dva hendikepa - nedostupne. Mlade bih zaustavio parafrazom: ostavite svaku nadu u „fun starts here“, vi koji ulazite. Ili ćete krepati od dosade.
Nego, pazi mene, optimista - obraćam se novim naraštajima. Kao da među štiocima koje okuplja ova egida prevladavaju vršnjaci upload-download kulture. A opet, nikad ne znaš. Možda nekog naivnog tinejdžera, od sorte koju je pokojni Tenžera nazivao „hodajuća erekcija“, zavede ona fotografija dugih nogu pred frižiderom, koja je krasila jedan od prethodnih tekstova, te misli da se na ovome mjestu obrađuje nekakva seksi tematika. Jadan. Mogle bi ga, nepripremljenoga, baciti u komu snažne doze sentimenta, totalno lišene erotike, pa će završiti na infuziji. Ponovit ću za svaki slučaj, dakle: mladost neka se evakuira pred „Big Brother“ ili nešto slično, vrlo sada i vrlo ovdje.
Jer evo što se dogodilo neki dan. Nije važno kako ni zašto, no preda mnom se našlo pivo stare domaće marke s kojom povezujem svoje pionirske pohode u svijet pjene, a u novije ga vrijeme rijetko pijem. Nisam očekivao ni običnu ugodu, prema tome, kamoli nadnaravnu senzaciju što je smjesta uslijedila. Jedva sam prvi put srknuo kadli me blagi okus gorčine pri dnu jezika šutnuo iz Zagreba 2008. u posve drugo vrijeme i na sasvim drugo mjesto. Bijahu odjednom rane sedamdesete, mlaka ljetna večer na terasi nekoga opatijskog hotela; dalje je čisti prezent. Šum valova daje takt pokušajima unajmljenog benda da zvuči kao neprispodobivi Novkovićev „Pro Arte“, dečki nose sakoe s reverima širine netom otvorene autoceste Zagreb-Karlovac, šibajući curice zavodničkim pogledima prije negoli će ih pozvati na ples... A ja dotle sjedim sam za stolom, sve to slušam i gledam u novosašivenim trapezicama boje marelice, sa žilet-crtom kojom ih je uresila pegla tete koju sam u tom gradu posjetio. I čudim se što me nijedan komad ne šljivi u tako otmjenom modnom artiklu.
Pogađate, naravno, sve se to jednom davno uistinu zbilo. Samo što zacijelo nikad ne bi doprlo do površinskih slojeva svijesti, u emotivnom naletu koji uz kralježnicu šalje trnce, da nije bilo piva. Tada sam pio isti brand, ovaj koji me i vratio onamo. A bilo mi je to, ako dobro pamtim, prvo pivo u životu i nije mi se nešto svidjelo, naprotiv. Gorko i beskrajno veliko, bijaše naručeno samo zato što su ga pred sobom imali i veći frajeri na terasi, oni koji su pokupili cure. Ali se duboko usjeklo u submemorijske slojeve sive kore. Jer magijom jednoga gutljaja, jednoga okusa, između današnjeg doba i te drevne situacije stvorio se u sekundi nekakav prostorno-vremenski kontakt, dušu dao za istraživanje u Dosjeima X. Mogu si lako dočarati Muldera kako vrti moju bocu u ruci, a onda upire pogled u daljinu i govori: „Scully, I can feel it; it's out there...“
Jedino što se u ovome slučaju ništa nije skrilo „out there“, nego „in here“, u flaši. Otud je stigao vremeplov.
Pivo kao znameniti Proustov madeleine? Eliksir sjećanja, za razliku od drugih pića, u kojima se traži zaborav? Očito. Ne znam imaju li čitatelji sličnih iskustava, no otkad je mene prvi put strovalilo u davninu, uz nalet nostalgije koji izmiče riječima, s novim zanimanjem gledam na naše najdraže piće i njegove moći. Ako se nesvakidašnji događaj ponovi, pitam se, što nam je idući cilj, meni i pjeni: sedamdesete, osamdesete, devedesete? Samo mi jedno nikakvo pivo ne može pružiti, apsolutno izvjesno, upravo ono za čime najviše žudim. To je ponovni susret sa šezdesetima.
Da se onamo vratim makar na trenutak, naime, morao bih se prebaciti na mlijeko.
