Pivo i ja

Legenda kaže da se najviše Daruvaraca prijavilo u HV u ono rano jutro koje je svanulo nakon noći u kojoj je u minobacačkom napadu više puta pogođena pivovara. Do tada se već poodavno nije moglo ići u okolne šume, no miroljubivo gradsko stanovništvo to nije shvatilo kao preveliku štetu. Zaposjednuta su bila i sva izletišta u okolici, što je već mnoge iziritiralo, jer nema do roštilja u prirodi, pokraj hladne rijeke Toplice u kojoj se sidre gajbe piva.

Onda su mine počele padati na grad – e, tu je već mnogima prekipjelo. Ali, napasti pivovaru… ta drskost je zasluživala radikalan odgovor – odmah, čim se razdani.

Daruvar je najmanji grad u Hrvatskoj s vlastitom pivovarom, koja ekskluzivno proizvodi stogodišnji brend pa nije čudo što je ta pivovara – ili pivara kako, kontaminirani češkim, Daruvarci znaju reći – puno više od pivovare, spomenik kulturne kategorije prvog reda. Sa Staročeškim pivom u ruci u situaciji ste čudesa; možete 'kupiti hrvatsko, a piti češko', dakle utopijsko-europsko. Otkad se pamti, a ne zaboravimo da je Staročeško 'tako staro, a tako dobro' – zlobnik će reći kao vino – od Austro-Ugarske do Hrvatske, od kapitalizma, preko socijalizma do, opet kapitalizma, pivovara je čvrst ekonomski oslonac, a pivo – psihološki.

Nije ni slučajno što je ta pivovara smještena pokraj pravoslavne, a preko puta katoličke crkve. Vidim tu zonu – dvije najposjećenije crkve i pivovaru – smještenu u najužem centru, kao zonu onostranog, kao zonu u kojoj smrt nije strašna, a pivovaru kao vezivni element između dvije zajednice s jednim pivom, jer neporeciva je uloga alkohola u ekstatičkom, a ekstatičkog u mističnom, mističnog pak u religijskom. Jest da Biblija daje prednost vinu, jest da u Daruvaru zori i glasoviti Daruvarski rizling, odnedavna graševina, ali pivo se, čini mi se, možda i zbog brojnosti češkog stanovništva, više pilo. Dakako, u takvoj kalkulaciji potrošnje ne treba zaboraviti ni na konkurenciju proizvoda mnogih kućnih destilerija u tom kraju bogatom šljivama, jabukama, kruškama i vinovom lozom. Ali pivo se više pilo, ljeti i zimi, kod kuće, u gostima i na neutralnom terenu, za žeđ, raspoloženje, utjehu i gušt…

 

Odrastati u takvom gradu, značilo je sretati uvijek iste kalendare na zidovima u različitim kućama, one s lokalnim prirodnim ljepotama ili vedutama, oko Nove godine paliti cigarete na vlas istim upaljačem (pogodite s čijim logom) i gasiti ih u pepeljarama iz čijeg se smrdljivog sadržaja često probijala stabljika hmelja, nadati se da ćeš preko ljeta povući kakvu dobru vezu pa postati sezonac u pivovari – ne bi li se skupilo 'za na more' – biti prezren ukoliko od etikete Staročeškog piva nisi u stanju vještim preslagivanjem složiti 'očeš kost' i tutnuti to curi pred facu. Tamo odrastati znači pavlovljevski prezrivo frktati na sve druge vrste piva, a već tijekom osnovne škole, u sklopu školskog posjeta tvornici, kako bi se učenici zbližili s radnicima, kušati pivo u raznim proizvodnim fazama, i čudom se čuditi kako je u svakoj potpuno drugačijeg okusa. Zanimljivo iskustvo, vjerujte.

Odrastati u Daruvaru znači noću, kada mlado biće luta i traži način da zauzda nemire, odjednom zastati opčinjen, dići glavu prema nebu, početi udisati zrak požudno, šireći nozdrve do napregnuća, zaljuljati se od udara opojnog, hranjivog slatkastog mirisa, čiji se oblak, zasićen do rose, spustio na grad, prostro tokom rijeke, preko jezera, napunio krošnje, uvukao se u krevete i ispod košulje.

Svi su stali. Oblak je došao iznenada. Gust. Da nije noć, sigurno bi mu vidjeli boju.

-To je hmelj – rekao je Krešo.

-Ne, to je slad – rekao je Dražen.

-To je sirovina – rekao je netko treći, četvrti…