Moje pivsko iskustvo

Prijateljstvo, zanat najpjenušaviji

Mato Pejić   |   19.12.2020.    

Prijateljstvo, zanat najpjenušaviji

Među mojim prijateljima, a ima ih oho-ho, mnogi su pivski znalci i fajnšmekeri, ili barem pivopije i ljubitelji pjenušave tekućine, ali moram priznati da je više onih koji o pivu nemaju pojma, kojima ono ništa ne znači, koji ga ne piju, neki čak i ne podnose, ili pak preferiraju korporacijske bućkuriše, te bi se među njima našao i pokoji koji misli da je Žuja zakon.

Takvo šaroliko društvo je, da se poslužim onom otrcanom poštapalicom – u isto vrijeme i blagoslov i prokletstvo. Sjajno je to što svi oni znaju za moju opsesiju pjenušavom tekućinom, pa mogu biti siguran da za rođendan neću dobivati losione poslije brijanja, ni bombonjere koje su oni što mi ih poklanjaju prije toga dobili od nekog drugog, nego pivo ili već nešto što uz njega ide – čašu, kriglu, pivsku knjigu, brošuru, letak, reklamu ili kakav drugi pjenušavi artefakt.

I dok od jedne polovice toga društva dobivam boce i limenke vrijedne svake hvale, onoj drugoj polovici – što da krijem – daleko brojnijoj! – tim se primjercima ne mogu čak ni pohvaliti. „Ma, daj ti meni Staročeško, jer je šteta da ti popijem te vrijedne primjerke, u kojima ćeš ti uživati, a ako ih daš meni, to ti je kao da bacaš biserje pred svinje,“ reći će tako jedan od onih prijatelja kojima je pivo pivo i ne daje ni pet para za ono od čijeg spomena meni klecaju koljena.

A to je, vjerujte, poprilično deprimirajuće.

Ili, recimo – pita me prijateljica koje pivo da mi donese s jednotjednog turističkog putovanja Skandinavijom. Naravno, to je teško pitanje, jer bi bilo nepošteno od nje tražiti da traži Mikkellerove specijale, jer takve turističke grupe zalaze u uglavnom trgovačke centre u kojima se nudi teški mainstream i – iskreno se nadam – poneki bezimeni lokalni biser. Zato sam se poslužio lukavstvom i rekao da uzme pivo za koje nikad u životu nije čula. Računao sam da ću tako izbjeći ono što je notorno i što se može kupiti i kod nas, tipa Carlsberga. Na kraju sam, uz neke hvale vrijedne švedske craft egzemplare dobio i Clausthaler, njemačko pivo poznato po tome što postoji samo kao – bezalkoholno.

No, koliko god vam to izgledalo nemoguće, ima i gore od toga. U Pragu imam dragu prijateljicu, čija ljubav prema Hrvatskoj, zapečaćena opsesijom našom zabavnom glazbom, zaslužuje lijepu posebnu priču i veliki medijski prostor, ali koja je prema pivu potpuno ravnodušna. Iako je rođena Čehinja. A kako zna koliko je meni pivo važno, svaki put sjedimo u nekoj od slavnih praških pivnica koje nude raskošnu paletu domaćih malih i srednjih pivovara i iskreno hvali sve što poj preporučim. I tako nedavno sjedimo u poslovično važnoj pivnici Zlý časy i ona me, valjda umorna od svih sjajnih uvaraka, koje smo isprobavali na prethodnim susretima, pita, kako ono Česi kažu za pivo iz masovne produkcije velikih pivovara? „Euro pivo,“ kažem ja. I dođe konobar da uzme narudžbu, a ona će kao iz topa: „Imate li neko euro pivo?“ A on se značajno nakašlje, stoički otrpi očitu uvredu, i mrtav hladan odgovori: Nastojimo da nemamo.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Njemačka

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Moje pivsko iskustvo