Od prakrigla do pravog piva
Ove godine Zagrebačka pivovara proslavlja 130. obljetnicu osnutka, odnosno početka gradnje pivovare na kraju grada, koja je završena i prvo pivo skuhala u ljeto sljedeće godine. Dakle, 1892. godina je godina početka povijesti tvornice piva u glavnom gradu, no ne i povijesti pivarstva u Zagrebu. Naime, još je u 14. stoljeću zabilježeno da postoje obrtnici koji se bave proizvodnjom piva, a prva od pivovara čije je postojanje dokumentirano je ona u današnjoj Basaričekovoj ulici, koja je ranije nosila ime baš po pivu – Pivarska. U svakom slučaju postojeće male zanatske pivovare nisu bile dovoljne, pa književnik August Šenoa 1869. godine spominje „plaćanje dadžbina na pivo uvezeno iz Graza“. Razvoj gospodarstva, uvjetovan i povoljnim prometnim položajem Zagreba doveo je i do odluke o gradnji velike industrijske pivovare, a projekt su pokrenuli barun Petar Dragan Turković i Gustav Vitez Pongratz, te Hrvatske eskontna banka d.d.
To je štura faktografija o počecima Zagrebačke pivovare, hrvatskog tržišnog broja 1, koji pokriva polovicu svih domaćih potreba za pivom. Tradicija duga 130 godina u našim je uvjetima respektabilna i Zagrebačka pivovara se ima čime podičiti. Pa to i čini. No, zanimljivo je vidjeti kako je to učinili prije tri desetljeća, kada je slavila okruglu stotu godišnjicu. Na požutjelim stranicama Večernjeg lista iz travnja i svibnja 1992. godine pronašli smo slučajno ovih dana neobičan feljton posvećen tadašnjem velikom jubileju. To je priča o pivu, od prapovijesti do najnovijih etiketa zagrebačkog piva, a već po tome što je cijeli tekst pisan verzalom (dakle velikim slovima) može se vidjeti da je tu riječ o nečem iščašenom. I stvarno, priča je bizarna i urnebesno smiješna, a ilustrirana je jednako otkačenim karikaturama Srećka Puntarića Felixa. Ovogodišnjem obilježavanju jubileja Zagrebačke pivovare pridružujemo se podsjećanjem na ovaj biser od prije trideset godina, koji ćemo objaviti također u šest nastavaka kako je to bilo i u novinama, samo ne u tjednom ritmu kao tada, nego u dnevnom:
Kako i ne bi. I dok se tako jednoga diluvijalnog dana, ispran kišnicom, klonuo i iznemogao, spuštao s paprati na bambus, opazio je klas prapovijesnog ječma. Nesvjesno, ali ipak razborito, kao da je naslućivao nešto dobro gurne on taj klas o vodu i stane motriti. Kako u to doba nitko ne mjeri vrijeme, imao je vremena te je motrio ushićeno kako zrno bubri i bubri. Ništa mu ne bijaše jasno, ali se krasno zrno poče u slad pretvarati.
Uzme on tada to čudo nabubreno, prenese ga pred pećinu i izloži suncu. Malo potom ponovno on nabubreno umoči u vodu. Očito ga to zabavljalo ne znajući što će biti, znatiželjan pronađe tada vatru, postavi na nju krasnu kamenu posudu i zakuha, pa što bude bude. Pratite li sve ovo pozorno, zaključit ćete: pivo je, dakle, odigralo i ulogu u pronalasku vatre, posuda, a jamačno i prve sjekire.
Dok je u kotlu krčkalo, baci praljud u kotao šaku hmelja. Ne može škoditi. Dapače. Umoči on i prst. Opeče se, ali kad oblizne taj prst, rutavo mu se lice ozari. Malo je gorko, ali gorko kako valja. Skine on brzo kotao s ložišta i, da ga suplemenici ne opaze, odnese svoje piće-otkriće u dubinu ledene pećine. Neka se hladi. Evo, dakle, i prvog hladnjaka. Istina, nije imao pojma ni što je to kvasac, niti ga je imao pri ruci, ali za prapivo može i bez njega.
Nakon nekog vremena dozrije pivo, a pračovjeku se obrazi zarumenili. Kako li je otada sve postalo tečno i tečnije!
Kuda bi krenuo povijesni kotač da nije bilo ovoga sudbonosnog susreta pračovjeka s ječmom. Odsad će on vrludati i desno i lijevo, ali hrabro i veselo u bolju budućnost. Da je ostala samo kišnica, sve bi upropastila. Sve bi bilo uprskano, jer pokušajte vi svakog dana kišnicu u sebe lijevati. Ili ćete se pretvoriti u kišnu glistu, ili ćete u najmanju ruku početi kreketati. S pivom je sve krenulo nabolje!
Od najboljeg najbolje je Zagrebačko pivo
Postoji, dakle, vatra, nema više sirova mesa. Pekli su se krumpiri i mamutovi krmenadli. Praspecijalitet bijaše sočni pterodaktilić, rumeno ispečen i zaliven pivom. Najveća prostorija postaje pivski podrum, a najveća špilja pretvara se u plemensku pivnicu.
Bijahu to omiljena sastajališta, gdje su ratari-ječmari trampili pivo za mamute. Igrao se tu i kameni biljar. Navodno je u nas, u jednoj ličkoj špilji, pronađena hrpa kamenčića, što je zacijelo dokaz tomu.
U prvobitnoj pivozajednici svi su bili ravnopravni, tek su se dijelili po tome tko proizvodi bolje pivo, ili tko ga može više ispiviti. No za ove druge to je razumljivo, jer je riječ o razdoblju divljaštva.
Iz ovog doba ostaše nam vesele crtarije po špiljama diljem svijeta. Bijahu to mjesta gdje se natakalo, pretakalo, rastakalo. Bijahu to mjesta gdje su se kovali planovi kako da se podvali povijesti. Nalazimo u tim prostorima pravu raskoš prapovijesnog posuđa – kamenih čaša, boca, krigla, s raznovrsnim šarama, divotom ornamentike. Kasnije, u željeznom i brončanom dobu, takvih je nalaza sve više i sve različitijih volumena i oblika.
(NASTAVLJA SE)
