Zašto ljudi prave domaći pekmez i sok, ili zašto peku domaći kruh i kolače, kad se sve to može kupiti gotovo? Jednostavno zato što je domaće zdravije, uglavnom i ukusnije, ali taj osjećaj da si sam napravio nešto dobro je najvažniji, on je nenadoknadiv. Pri tom talent dakako pomaže, no takve stvari traže prije svega iskustvo i ponavljanje.
Primjerice, moja prva zapržena juha bila je gusta kao kaša, ali me iz tog sosa izvukla baka koja mi je savjetovala da pola odlijem i dolijem vodu. Takve greške treba uzeti kao pouku i pokušavati dalje. Ja sam to u memoriju spremio na svoj način i danas se toga sjećam tako a je rezultat moga rada pojela kanalizacija, ili da je moje kuhanje imalo izravni utjecaj na crnomorski sliv. Iz naslova članka vam je pak sigurno jasno da tema nije moje kuhanje, nego nešto kudikamo slađe. A što bi jednom Čehu moglo pasti na pamet da kuha, nego baš domaće pivo.
Kad sam doznao da u mom susjedstvu živi nekoliko momaka koji doma kuhaju pivo došao sam na ideju da o tome napišem članak. Moj pristup toj tematici bio je takav da mi je odmah bilo jasno da ću najbolje informacije dobiti ako se i sam uključim u proizvodni proces. Omogućio mi je o Luka Siruček, koji se ovim hobijem bavi od lanjskoj srpnja. Prvo mi je objasnio a je sve informacije o tome kako se to radi pronašao na internetu. Tamo je konačno pronašao i sirovine i dio opreme. Sam postupak kuhanja piva traje 5 do 7 sati i odvija se u fazama. Temelj svega su slad i voda, a hmelj je tu za dodavanje okusa. Čini se da bi to moglo biti jednostavno kad se radi sa svega tri osnovna sastojka, ali i slada i hmelja ima jako puno vrsta, a njihove razne kombinacije daju razne vrste piva. Luka mi je dopustio da razgledam njegove zalihe slada i hmelja i da probam teksturu i mirise.
U radionicu, odnosno verkštat, kako je oni zovu, gdje se pivo kuha, došao sam kad je proces proizvodnje bio u punom jeku. Za to su vrijeme Luka i njegov pomoćnik, ili kako sam ga ja u šali nazvao – šegrt, a pomoćnik mu je otac Zdravko, sve propisno sterilizirali i stavili slad na ukomljavanje. Nakon te prve faze slijedilo je cijeđenje a onda su tekućina, koja se zove sladovina, prelili u kotao. Slijedeća faza je „bodovar“ kako kaže Luka, a kad tekućina provre počinje faza kojoj kažu chmelovar to jest varenje s hmeljem. Tu počinje dodavanje hmelja, a u kojem će se trenutku dodavati, to zavisi od vrste hmelja. Miris koji se pritom širio verkštatom ugodno me je iznenadio. Doznao sam da kuhanje taje najmanje jedan sat, a onda slijedi hlađenje. Naziv sladovina tome potpuno odgovara, jer je ugodno slatko. Kad se tekućina ohladi ide na dvotjedno vrenje, fermentaciju. Nakon fermentacije nastaje mlado pivo, koje pune u boce u kojima odležava još 14 dana da bi postalo pravo pivo. Ugrubo, to je postupak proizvodnje piva, a Luka kao moderni homebrewer ima tu pogodnost da su mu na raspolaganju računalni programi koji precizno određuju koliko čega i kada se treba dodati. To malo pomagalo u prošlosti nije postojalo. Kvaliteta piva ipak će ponajviše zavisiti od spretnosti onog koji ga kuha. A sasvim sam siguran da se ta spretnost povećava svakim novim kuhanjem piva.
Luka mi je priznao da je prvo pivo koje je skuhao imalo istu sudbinu kao moja juha iz anegdote s početka teksta. Nešto slično, samo malo manje tragično, ispričao mi je moj slijedeći sugovornik s kojim sam pričao na ovu temu. Danko Smola. Za svoje prvo pivo kaže da nije bilo zadovoljan rezultatom. On se kuhanjem piva bavi od siječnja 2016. Informacije, sirovine i opremu također je tražio i našao na internetu. Prvi pokušaj nije ga toliko razočarao da b i od toga odustao, pa tako kuha i dan danas. Najčešće kuha tijekom zime kad za to ima više vremena. Najbolje uvjete ima za kuhanje ale piva (piva gornjeg vrenja) i to amber ale (jantarni ale). Voli improvizirati i kombinirati razne vrste hmelja i slada. A to što rezultat toga rada može probati tek za mjesec dana čini mu taj hobi još zanimljivijim. Ispričao mi je kako je za posljednjeg kuhanja otvorio bocu piva skuhanog prije točno godinu dana i da je bilo odlično.
Za mene kao reportera upravo to da se pivo ne može odmah kušati predstavlja jedinu lošu stranu cijelog postupka. Ali, s Lukom sam dogovorio da će me pozvati i kad se boce budu otvarale, kako bih ovu reportažu mogao dostojno zaključiti, pa nisam morao kao slučajno u verkštatu zaboraviti olovku ili foto aparat. Čini mi se da to svakako neće biti moje zadnje sudjelovanje u kuhanju piva. Obadva moja sugovornika toliko su hvalila svoj hobi, da će se njime sasvim sigurno baviti još godinama a i ja sam prikupljajući informacije dobio želju da pokušam. A vjerujem da će se to desiti i ponekom od vas koji čitate ovaj članak.
Prenosimo iz češkog tjednika Jednota broj 15 – 10. travnja 2021.
S češkog preveo Mato Pejić
