Žedan kao fratar
Sve što znam o Slovačkoj naučio sam od vašeg ministra vanjskih poslova, svojedobno je slovačkome novinaru lakonski kazao George W. Bush. Nedugo prije toga, međutim, tadašnji se američki predsjednik susreo sa slovenskim, a ne slovačkim ministrom. Taj istiniti događaj samo je jedna od anegdota s nekadašnjim američkim predsjednikom u glavnoj ulozi, ali i svojevrsni pokazatelj nedovoljnog prepoznavanja jedne slavenske zemlje i naroda.
Gledano iz prosječne hrvatske perspektive, Slovačku baš i nije jednostavno pobrkati sa Slovenijom. Ne zbog toga što bi naš prosječno informirani sugrađanin bio osobito dobar u zemljopisu, nego zbog jednostavne činjenice što se Hrvati i Slovenci predobro poznaju, pa ne dolaz9i u obzir da svoje zapadne susjede olako pomiješamo s bilo kime pa tako i sa Slovacima. No, jesmo li sigurni da znamo dobro razlikovati Slovake od Čeha?
Naš čovjek dobro znade da su Česi i Slovaci dva zasebna naroda pa načelno ni tu ne bi smjelo biti brkanja. Ipak, je li uvijek tako? Dugo vremena poznavali smo Čehe i Slovake kao građane iste države - kao Čeho-Slovake. U našim stereotipima o strancima na Čehoslovake se s podsmjehom gledalo kao štedljive goste, koji sve potrebno, pa i pivo, dovuku sa sobom i ona puna dva tjedna bojkotiraju naše restorane i trgovine. U površnom svakodnevnom razgovoru o svima njima govorilo se kao o Čehima, ne vodeći pritom računa iz kojeg dijela Čehoslovačke su stizali. Znademo li zaista dobro razlučiti što je češko a što slovačko u kulturi, povijesti, zemljopisu pa naposljetku i među pivima?
Slovačka piva zaista su slična u svijetu poznatijim češkim pivima. Isti je to, nama blizak, pivski svijet tzv. desetki i dvanaestica, ležaka i pilsova, finog i uvijek ukusnog piva kojeg redovito poželimo barem još malo. Slovačka piva pritom su u sjeni poznatijih i u cijelom svijetu cijenjenih čeških piva. Među slovačkim pivima zaista nema ekvivalenta plzenjskom, ili budjejovičkom pivu koja s pravom uživaju globalnu reputaciju. Međutim, i među slovačkim pivima ima onih koja su poznata i izvan granica lijepe planinske zemlje u Tatrama, a napose ima dobrih piva koja zaslužuju da budu spomenuta i u našđim zapisima.
Najpoznatije slovačko pivo je Zlaty Bažant, ili Zlatni fazan u našem prijevodu koji se proizvodi u gradiću Hurbanovu, u nizinskom dijelu zemlje jugoistočno od Bratislave. Zanimljiva je povijest tog gradića. Do 1948. gradić se nazivao Stará Ďala i bio je poznat po geofizičkom zavodu i zvjezdarnici. Imao je i drugo, mađarsko, ime Ógyalla, jer se nalazi u onom dijelu Slovačke gdje obitava mnogoljudna mađarska etnička zajednica. Današnje ime Hurbanovo nosi od 1948. godine, kada je nazvano prema Jozefu Miloslavu Hurbanu (1817. - 1886.), luteranskom svećeniku, piscu i kulturnom djelatniku te prvaku Slovačkog nacionalnog vijeća. U prošlosti Hurbanovo je bilo većinski naseljeno mađarskim stanovništvom. Slovaci su doseljavali u novije vrijeme, sasvim je izvjesno i u vezi s pivovarom koja je u Hurbanovu počela raditi 1967., pa je popisom 2001. zabilježeno da je među 8100 stanovnika podjednak broj jednih i drugih.
Pivo s imenom i znakom fazana hurbanovska pivovara proizvodi od samog početka. Očigledno je bilo dobro prihvaćeno pa je najpopularnijim slovačkim pivom postalo još dok su Slovaci i Česi živjeli u istoj državi. U svojoj zbirci etiketa imam svijetlu jedanaesticu i dvanaesticu, te tamno pivo sa znakom fazana. Od 1995. pivovara je postala dijelom Heinekenova koncerna, koji je uz pivovaru uložio i u sladaru, najveću u istočnom dijelu Europe. Zlatni fazan bio je popularan i u susjednoj Mađarskoj, što možda ima veze s etničkim sastavom stanovništva Hurbanova. Kako god bilo, u Mađarsku se Zlatni fazan isprva izvozio, a potom se od 1999. počeo i licencijski proizvoditi u pivovari u Komaromu, udaljenoj svega dvadesetak kilometara od matične u Hurbanovu. Osim u Mađarskoj, Zlatni je fazan nazočan i na ruskom tržištu gdje ga od 2005. licencijski proizvodi Heinekenova pivovara Stepan Razin u Sankt Peterburgu.
Drugo slovačko pivo koje svakako želim pohvaliti dolazi sa sjeveroistočnog dijela zemlje iz pivovare u Velikom Šarišu pokraj grada Prešova. Tamošnja pivovara, kapacitetom najveća u Slovačkoj, također proizvodi pivo od 1967. godine, a od 2007. zajedno s pivovarom Topvar iz Topol'čana u vlasništvu je drugog globalnog koncerna SAB Miller. Od više šariških piva zastupljenih u mojoj zbirci etiketa svakako bih izdvojio pivo nazvano Smädny Mnich ili u prijevodu Žedni fratar. Zbog slavenske jezične bliskosti i napose zbog lika na prednjoj etiketi, jasno je da je riječ o pivu u znaku fratra i to žednog, koji na stražnjoj etiketi još i poručuje da je najveći grijeh ne piti dobro pivo. U mojoj zbirci etiketa imam klasičnu ponudu: deseticu i dvanaesticu.
Slovačka piva osobito sam dobro upoznao prije nekih sedam, osam godina kada smo dio obiteljskog odmora proveli u podnožju Visokih Tatri nedaleko grada Poprada, u povijesno-zemljopisnoj regiji Spiš, kraju koji obiluje prirodnim ljepotama ali i povijesno-kulturnim spomenicima, među kojima je najistaknutiji Spiš grad. Zamislite srednjovjekovni zamak, zidine, kule, utvrđeni grad na povišenu mjestu odakle se nadzire cijela okolica, Spiški je hrad prototip baš takvoga burga. No o bogatoj povijesti spiške regije ne svjedoči samo mistični Spiški hrad. Tko više uživa posjetiti živa mjesta koja odišu svojom poviješću, doći će na svoje u Levoči, povijesnom središtu regije, ili Kežmaroku, gdje se nalazi impozantni dvorac ugarske plemićke obitelji Thököly. Iz hotela u samom podnožju Tatri po danu smo obilazili znamenitosti Spiškoga kraja, usput popili i koje šariško pivo, po mogućnosti baš ono s likom žednoga fratra, a kada bi se vratili u hotel uz večeru je išla obavezna krigla ili dvije točenoga piva iz najbliže, popradske pivovare Tatran, čija su piva dizajnirana pa i nazvana u znaku impozantnih planina što se poput zida izdižu nad ravnicom u kojoj se grad nalazi. Treba li uopće reći da je i popradsko pivo bilo vrhunsko. Nemalo sam se stoga iznenadio pročitavši nedavno da je popradska pivovara obustavila proizvodnju te da se na mjestu pivovare planira izgradnja trgovačko-zabavnog centra i hotela.
Pivu je prilagođena i slovačka kuhinja, donekle također slična češkoj, no ima i specijaliteta koji se mogu smatrati autentičnima. Kao tipično slavenskog pučkog jela, a opet pripravljenog na način koji se može smatrati izvorno slovačkim prisjećam se brinzovih haluški. Haluški su krumpirovi valjušci, pod istim nazivom rašireni i u Češkoj, a pod drugim nazivima i u drugim dijelovima slavenskoga svijeta, a u spomenutoj slovačkoj inačici preliveni su sirom zvanim brinza, koji se dobije od nepasteriziranog ovčjeg mlijeka. To jednostavno ali ukusno jelo prepoznajnica je slovačke pučke kuhinje, koja zacijelo nije primjer zdrave prehrane, no to ne znači da u nekoliko dana boravka u zemlji ne možete uživati u njoj. Brinzovi haluški osobito su dobra podloga za pivo, stoga i nije čudo da čovjek u Slovačkoj nerijetko bude žedan kao fratar s etikete šariškog piva.
Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Nedavno su reportaže iz Vijenca dobile svoje ukoričeno izdanje - knjigu Idemo na pivo, u kojoj su uz priče iz Vijenca objavljene još neke pivske putopisne reportaže. Ovo je jedna od njih.
