Izuzme li se Rusija, Ukrajina je najprostranija europska zemlja. Od Hrvatske je desetak puta veća i bogatija stanovništvom. Po broju stanovnika na četvrtom je mjestu u Europi, a samo najveća ukrajinska manjina, a to su Rusi, više je nego dvostruko brojnija od cjelokupnog stanovništva Hrvatske.
Hrvatska ima jedan gotovo milijunski grad, Ukrajina ih ima pet te još tri s populacijom blizu milijunske. Svaka od 25 ukrajinskih oblasti površinom je i stanovništvom jednaka najmanje četvrtini Hrvatske, a većina ih je velika poput trećine ili polovice Hrvatske. Poznajući našu sklonost odmjeravanju vlastite nacionalne važnosti u svijetu, pitamo se gdje bi nam bio kraj kada bi Hrvatska bila zemlja veličine Ukrajine?
A i u Ukrajini, kao i u svakoj slavenskoj zemlji, pivo je popularno i rašireno piće. Kako i ne bi bilo kad je tržište toliko veliko pa makar Ukrajinci bili i razmjerno siromašni potrošači - za pivo se uvijek nađe koja grivnja u džepu.
Jedna od glavnih ukrajinskih pivovara je Obolonj, izgrađena 1980. godine u istoimenom dijelu Kijeva na mjestu arteškog bunara čijom se vodom koristi u proizvodnji. U gradnji pivovare sudjelovali su čehoslovački inženjeri i pivari. Nakon osamostaljenja zemlje pivovara Obolonj razvila se u vodećeg nacionalnog proizvođača piva, oslanjajući se ponajprije na njemačke partnere, primjerice Bittburger, a osim glavne pivovare u Kijevu u sastavu grupe posluju i manje pivovare u drugim dijelovima zemlje. Kao i druge vodeće pivovare Obolonj proizvodi više vrsta piva, od standardnih lagerskih vrsta Soborne i Premium, preko tamnih do alkoholom bogata piva (8,0%), koje se kao i drugdje u Ukrajini zove Micne.
I drugi veliki proizvođač piva, konkurentski Slavutič, ima sjedište u ukrajinskom glavnome gradu, no ishodišna i ništa manje velika pivovara nalazi se u Zaporožju. To pivo tipičan je primjer današnjeg stanja i odnosa na pivskome tržištu kojim upravljaju globalni koncerni, a može se opisati motom: naslovno zadovoljstvo vama (domaćima), a profit nama. Za ime piva odabran je pojam iz spektra ukrajinske nacionalne ikonografije, arhaično i poetično ime za rijeku Dnjepar, majku svih ukrajinskih rijeka, na kojoj leže oba spomenuta grada, no dobit od prodaje piva (i drugih napitaka) sa žednog ukrajinskog tržišta ubire globalni koncern Carlsberg, u čijem je Slavutič vlasništvu.
Iako me uz Kijev vežu lijepa sjećanja, moje pivske uspomene iz Ukrajine vezane su ponajprije uz grad koji Ukrajinci nazivaju L'viv (Ljviv), a ima neupitne referencije za ukrajinsku povijest i kulturu. U Lavovu je 1868. godine osnovana Prosvita, ukrajinska varijanta Matice hrvatske. Tu je 1. studenoga 1918. godine proglašena kratkotrajna Zapadnoukrajinska Narodna Republika, a Lavov je i grad Ivana Franka (1856. - 1916.), ukrajinskoga pjesnika i političara preporoditelja, čije ime danas nosi sveučilište. No Lavov je dio povijesti i drugih naroda, što se vidi u množini naziva koji za taj grad postoje. U poljskome jeziku ime je grada Lwów (lvuf), u ruskome L'vov (ljvov), a u njemačkome Lemberg. Grad ima i latinsku inačicu imena, Leopolis, a latinski je i moto Semper fidelis (Uvijek vjeran) iz gradskog grba.
I Hrvati imaju svoj naziv, što grad koji zovemo Lavovom svrstava u odabranu skupinu mjesta koja za nas imaju ili su imala prvorazrednu važnost. Kada me kolegica iz Lavova svojedobno upozorila da bih umjesto hrvatskoga mogao rabiti ukrajinsko ime grada, odgovorio sam da postojanje hrvatskog naziva nije izraz nepoštovanja, nego dokaz najveće moguće povezanosti i prisnosti. još na početku 20. stoljeća Zagreb i Lavov bili su unutar granica iste države, Zagreb doduše u sastavu ugarskog dijela dvojne monarhije, dok je Lavov, kao glavni grad Galicije, pripadao austrijskoj polovici. U sam smiraj Austro-Ugarske, naši su ga ljudi zapamtili jer su u galicijskim rovovima pa i oko sama grada zajedno s drugim podanicima mnogonarodne Monarhije ratovali pod motom Viribus unitis. Stanovnik Zagreba na ulicama Lavova odmah će osjetiti da se nalazi u blisku ambijentu.
Kao i većina drugih srednjoeuropskih gradova i Lavov je tijekom 20. stoljeća u više navrata mijenjao političkogeografski okvir pripadnosti. Do Drugoga svjetskog rata Lavov je bio pretežito poljski i židovski grad, a sastav stanovništva promijenio se kao rezultat holokausta i demografskog inženjeringa u sovjetskom razdoblju.
Grad Lavov posjetio sam dvaput. Da je to komercijalizacijom još razmjerno nezahvaćena urbana ljepotica europskoga Istoka, zapazio sam već pri prvom posjetu, iako e izvorna ljepota bila zasjenjena oronulošću i sivilom te svakovrsnim komunalnim oskudicama, baštinom sovjetskog razdoblja. Ponovni posjet nekoliko godina poslije omogućio mi je boravak u drukčijem, umivenome Lavovu. Sasvim slučajno, moj posjet vremenski se podudario s posjetom pape Ivana Pavla II, zbog čega je grad bio posebno dotjeran. Cijeli grad bio je ukrašen u znaku Papina dolaska. Plakati s Papinim slikama i porukama na ukrajinskom i poljskom jeziku te spontani iskazi dobrodošlice na svakom koraku činili su cjelokupnu atmosferu svečanom i posebice prijateljskom. Na ulicama je bilo mnogo stranaca, posebice mnogo Poljaka, čuli su se i razni jezici, pa i hrvatski, zahvaljujući mojim lavovskim domaćinima, Ukrajincima, koji stjecajem okolnosti govore naš jezik.
A jedna od uspomena na Lavov pa i općenita asocijacija na spomen toga grada vezana je i za lokalno pivo. Prvi statut ceha pivovara datira iz 1425, što ukazuje na dugotrajnu tradiciju. Kao godina osnutka pivovare istaknuta je 1715, kada su proizvodnju piva u Lavovu pokrenuli isusovci kojima je još u 17. stoljeću grof Stanislav Potocki, poljsko-litavski hetman, tj. vrhovni vojni zapovjednik, izdao povlastice za obavljanje toga posla. I gradska pivovara i njezino pivo nose ime grada i koriste se gradskim insignijama. Dopadljiv grb na etiketama lavovskoga piva uključuje motive gradskoga grba, lava i tornjić utvrde.
Što u Lavovu, što kod kuće zahvaljujući brižnim kolegicama iz Lavova koje nisu žalile truda prenijeti boce do Zagreba, kušao sam nekoliko vrsta piva iz Lavovske pivovare, stoga i moja zbirka etiketa ne oskudijeva dobro dizajniranim uzorcima iz Lavova. U skladu s imenom grada malo je pojačana (5,3% alkohola) vrsta svijetlog piva nazvana Zlatni lav. Od tamnih piva lavovska pivovara proizvodi obično Tamno s 4,2% alkohola te Porter s visokih 20 posto ekstrakta i 8,2% alkohola. Posebno, pak, mjesto zauzima etiketa svijetlog piva Legenda, proizvedena 2006., „posebno za jubilej slavnog grada," čime se pivovara priključila obilježavanju 750. obljetnice osnutka Lavova. Stoga, kada je o ukrajinskom pivu riječ, uvijek s radošću ističem lavovsko pivo te mu ostajem vjeran jer me podsjeća na krasan grad bogate i burne povijesti u kojoj se nađe i poneka hrvatska referencija, a k tome i potiče nadu da ću baš tamo još koji pit s podignutom čašom piva po ukrajinski nazdraviti bud'mo!
Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Nedavno su reportaže iz Vijenca dobile svoje ukoričeno izdanje - knjigu Idemo na pivo, u kojoj su uz priče iz Vijenca objavljene još neke pivske putopisne reportaže. Ovo je jedna od njih.
