Till ili Tyl

Kod zlatnog tigra (U zlatého tygra) slavna je praška plzenjska pivnica u kojoj su stalni gosti bili nebrojeni velikani iz svih oblasti kulturnog, ekonomskog, društvenog i političkog života češke metropole. Na impresivnom popisu bio je i Josef Kajetán Tyl, autor teksta češke himne, o kome je 1941. u novinama zabilježena ova zanimljiva crtica.

U bircuzu Kod zlatnog tigra sjedilo je svakodnevno društvo domoljuba: Josef Kajetán Tyl, njegova vjerna sjena Filípek, kolega iz vojske Pešice i Josef Procházka. Upravo su s knjigotiskarom Spurným razgovarali o izdavanju novog časopisa Vlastimila i svi izuzev Tyla pušili iz dugačkih lula, kako je to diktirala tadašnja moda. Za susjednim stolom sjedio je omaleni, okruglasti i oćelavjeli muž, koji je tobože razgovarao s gostioničarem, mladim Šochom, a zapravo je napregnuto prisluškivao debatu naših literata. Kad su ovi na trenutak zašutjeli, skupio je hrabrost i prišao Tylu:

„Moj duboki naklon, vaš sam najodaniji sluga! Oprostite, Vaša milosti što sam si dopustio  čuti razgovor vašeg uvaženog društva i s neizrecivim zadovoljstvom doznao da izvolite biti veleštovani gospodin Till, grosist iz Nove aleje i vijećnik našeg slavnog starog grada.- Ja sam Novák, Augustin Novák, kožarski majstor iz Řetězové ulice. Vođen očinskom brigom usuđujem se moliti Vas, veleuvaženi gospodine za rijedak privilegij za svoga sina Václava, koji je upravo na slavni magistrat predao molbu za određivanje statusa praktikanta...“

Tyl se uspravio i uljudno se obratio niže stojećem čovjeku: „Griješite, prijatelju. Gospodin, o kojem govorite zove se Till i uistinu ima u Aleji dućan s pečatnim voskom. A valjda je i vijećnik. Ja se pak zovem Josef Kajetán Tyl, češki sam pisac i kazališni glumac,“

Građanin je poskočio kao gromom ošinut. Napokon se pribrao i iz sebe iscijedio: „Vi dakle niste Till iz Aleje, nego nekakvo piskaralo i glumatalo? A ovi ovdje?“,  pokazao je prstom na družinu.

„I oni su isto literati i patrioti,“ rekao je Tyl gromkim glasom.

„O, koji sam ja stari magarac!“, zavapio je kožar, „da vas nisam prethodno provjerio! Koja sramota! Ja, praški starosjedilac, građanin, da se tako ponizim pred nekakvim putujućim komedijantima i škrabalima!“ i okrenuvši se na peti, pojurio za svojim šeširom. Na vratima je zlobno procijedio: „A taj naklon također povlačim!“ Društvo je prasnulo u smijeh. Gostioničar je, valjajući se od smijeha, izlijevao pivo iz čaša, a samo je Tyl ozbiljno gledao nekamo u prazno.

Autor Karel Hádek, Staropražské panoptikum, 1941.