Recimo to odmah, DVIJe krigle odlično je ime za mini pivovaru, a fino bi pristajalo i na cimeru kakve pivnice. Naziv Hepburn, kako se zove njihovo pivo, većini neće reći ništa, ali domaći znaju da se iza njega krije lijepa priča o industrijalcu koji je u Županju i Hrvatsku donio nogomet i tenis, i o ljubavi s mjesnom guščaricom.
Kad je lanjskoga ljeta počela raditi županjska pivovara DVIJe krigle i ponudila svoj bečki lager Hepburn, odmah je bilo jasno da tamo moram otići i napisati reportažu. Županja je, naime, moj rodni kraj i prema njoj gajim naročite osjećaje. Odrastao sam u Vrbanji, selu županjske Posavine, u njezinoj slavnoj Cvelferiji, a u samoj Županji upisao u radnu knjižicu prve mjesece staža, prodajući kolonijalnu robu u dućanu na Šećerani. Budući da sam bio još tinejdžer, jedva punoljetan, i najmlađi u trgovini kojoj je posao cvjetao jer je bila smještena usred industrijskog kompleksa u punoj ekspanziji, tako je moja zadaća, uz metenje lokala, bila i donošenje bureka za sve trgovce u smjeni, te sam tako grad, stiješnjen između Save i auto puta, upoznao kao svoj džep. Danas bih međutim sva ona mjesta koja sam onda prepoznavao i žmirećke, pronašao samo teškom mukom i jedino uz pomoć karte čitanja i seljaka pitanja, jer su Jelen i Čardak sada tek blijede slike u mom ionako nepouzdanom pamćenju.
Međutim, pivovaru DVIJe krigle, iako je ona malo izvan gradskog središta i prometnih žila kucavica, pronašao sam od šuba i bez po muke. Naime, ako dolazite iz pravca Bošnjaka, što je jedan od samo dva ulaza u grad, a ako idete iz Vrbanje i jedini, brzo naiđete na benzinsku stanicu a kad skrenete udesno već se vidi kružni tok na kojem je pivovara, smještena u bivšoj trgovini. Dočekao nas je mlađahni i dobro raspoloženi Davor Glavak, koji je baš mljeo slad i grijao vodu za ukomljavanje, pripremajući kuhanje njihovog novog piva, golden alea. I njemu je već bilo dosta buke čekićara, i pripadajuće prašine također, pa mu je baš godilo da u ugodnoj hladovini pogona provede pola sata, sat.
Davor nije pivar ni tehnolog, svršeni je gimnazijalac i budući informatičar, koji je zaljubljenik u pivo s iskustvom konobara u mjesnom kafiću, a radeći pola godine u ovoj mini pivovari godišnjeg kapaciteta dvadeset tisuća litara, o kuhanju piva naučio je sasvim dovoljno da može biti pouzdani izvršitelj svih poslova u procesu proizvodnje. A diplomu informatičara steći će „tu kod nas, u Orašju". Da, Orašje je stvarno „tu kod nas" iako se nalazi u drugoj državi, u susjednoj Bosni i Hercegovini - od Županje je odvojeno samo rijekom, pa je dovoljno prijeći most i eto vas usred Orašja. Kad diplomira tko zna kamo će vjetrovi života otpuhati našega pivara, ali on ne bi imao ništa protiv da ostane u pivovari, gdje uživa u poslu nakon stresovitog iskustva s ugostiteljstvom.
U pogonu i oko njega sve je skockano kao u apoteci. Koliko vlasnici pivovare daju sebe u ovu priču pokazuje njihova suradnja s lokalnim lovačkim društvom, koje trop iz pivovare vozi u šumska hranilišta i njime hrani divljač, pokušali su sa sadnjom vlastitog hmelja, što za sada nije uspjelo, a kreirali su i inovaciju na punilici boca, koja značajno olakšava flaširanje. Boce se etiketiraju ručno, samoljepivim etiketama, koje je dizajnirala jedna zagrebačka agencija, koja potpisuje i ukupan vizual pivovare. A što se punjenja boca tiče, doznajemo, s njima je posao složen i težak da bi ih najradije potpuno izbacili i svoje pivo plasirali smo u točenoj varijanti, u bačvama. No, za sada dio produkcije ide prema pivopijama u povratnim bocama i to, kod njih, u pivovari, za sedam kuna po boci. Prijateljska cijena, nema šta. „Ako donesete boce, cijena je sedam kuna, ako nemate boce, onda 8 i 25, a za vraćene boce isplaćujemo kauciju," pojašnjava Davor, i nastavlja da se u svaku bocu ubacuje precizna gramaža dekstroze, koja pivu dodaje ugljični dioksid i sprečava oksidaciju. Potrebnu reskost pivo dobiva nakon tjedan dana stajanja na sobnoj temperaturi.
Cijena piva ispisana je i na školskoj ploči koja krasi zid iza šanka u ulaznom holu, na kojoj čitamo još i niz naziva pivskih stilova - Stout, porter, american lager, pilsner, blonde ale, IPA...te doznajemo da je to nekakav aproksimativni plan da se kuha više vrsta piva, a ako bog da, bit će to jednom i njihov portfolio. Za sada, uz standardni bečki lager (vienna lager) i coffee porter, koji je skuhan u jednoj šarži, postoji još samo pale ale u nastajanju... Skuhali su jednu malu količinu za proslavu blagdana Svetog Patrika, jer kad je svetac irski htjeli su da i prigodno pivo budem barem britansko, odnosno otočko, a ljudi u lokalnom kafiću, gdje se pivo točilo, odlično su reagirali, i evo sada Davora gdje melje slad i grije vodu za kuhanje treće vrste piva županjske mini pivovare.
A imaju i jedan odličan razlog da u svoj repertoar uvrste neki klasični otočki pivski stil, čak su možda trebali s njim započeti. Naime, taj je razlog naziv njihova piva, Hepburn. Ime je to engleskog industrijalca Freda Hepburna, koji je u Županju došao 1880. godine kao suvlasnik tvornice tanina, koja je gospodarski značajno unaprijedila ovaj kraj u kojem caruje slavni hrast lužnjak, quercus robur, apsolutni gospodar golemog spačvanskog šumskog bazena. Tanin je, naime, bio potreban za bujajuću kožarsku industriju a stoljetne hrastove šume bile su neiscrpan izvor. No, da je u pitanju samo to, malotko bi danas znao da je nekad postojao nekakav Fred Hepburn, jer od tvornice tanina dugo nema ni traga, pa ni najstariji se ne sjećaju da je ikada i postojala, ali svi znaju da je gospodin Fred u Županju, pa i u Hrvatsku, donio prvu nogometnu loptu i prve teniske rekete i loptice. Prvoj nogometnoj lopti posvećen je u Županji i središnji gradski trg na kojemu je lopta dobila spomenik, pa je tako Fred Hepburn itekako zadužio svoju novopečenu životnu sredinu. Na kraju i time, što tada jamačno nije imao ni u peti, što će dati ime prvom županjskom pivu. Dodatnu dimenziju priči daje Fredova ljubav prema mladoj guščarici Katarini Horvatović, koja je završila brakom, pa je lokalna cura Kaja, kći seoskog majstora Đurice, postala „prva šokačka lady".
U predstavljanju pivovare njezini vlasnici posežu za riznicom pučke mudrosti, pa kažu da su svoj moto pronašli u poslovici Bez muke nema nauke, ali priznaju i da su znatiželjni poznanici, kad su čuli i vidjeli što spremaju, njihov životni projekt komentirali jednom drugom poslovicom - Besposlen pop i jariće krsti. Uvjerili smo se da sa slučajem pivovare DVIJe krigle i njihova piva Hepburn možemo povezati i treću narodnu mudroliju, i to tako što je oni demantiraju, odnosno pokazuju da ne mora biti točna. To je ona koja kaže da Nitko nije prorok u svom selu. Oni su, naime, nakon prvotne rezerve županjskih šorova, u lokalnoj zajednici prihvaćeni odlično.
„Ljudi su oduševljeni i ponosni što se u njihovoj Županji kuha dobro pivo, a mi smo ponosni što smo prva županjska pivovara," veli Davor, dodajući da osim nekadašnjeg pogona Zagrebačke pivovare, koji je radio do devedesetih godina, u tom šokačkom gradu nije bilo iskustva s pivovarom. No, i to, dodajmo, nije bio proizvodni pogon, već samo punionica, u kojoj se uglavnom flaširao Malz boy, bezalkoholni napitak od slada, te Sinalco sokovi. Hepburn lager dostupan je u više županjskih kafića, od čega u dva u točenoj varijanti, potom u Osijeku (Runda), Našicama (Beer garden), Vinkovcima (Hang loose)...
A što je s imenom pivovare? DVIJe krigle? Samo po sebi ime nije nimalo neobično, znamo dobro iz svijeta ugostiteljstva da se neke kultne birtije zovu Dva goluba, Tri šešira ili Ne-Znam-Koliko listova duhana, pa zašto onda ne bi i Dvije krigle. Kopkalo me je to zato što u promidžbenim materijalima stoji da pivovara ima troje vlasnika - to su Ana Džebić, Darko Benaković i Ivan Žigmundovac. Ako je njih dakle troje, zašto su krigle (samo) dvije? I zašto se to tako čudno piše? DVIJe krigle.
„Evo, pogledajte ovamo;" spremno će naš raspoloženi domaćin, „D, V, I, J - Darko, Vedran, Ivan i Josip, to su četiri prijatelja, koja su osnovala pivovaru i pokrenula ovu priču, dakle njihovi inicijali čine DVIJ, a kako se radi o pivu, logično se nametnulo da se to razvije u dvije krigle.
„A, tako," otpovrnem ja s olakšanjem. „Već sam se bio uplašio da to dolazi od toga što pivovara ima tri vlasnika, a jedan od njih ne pije..."
