Priče iz pivarske kronike

Daruvarska pivovara najstarija je u Hrvatskoj. Djeluje na istom mjestu na kojoj su je 1840. godine utemeljili nasljednici osnivača grada, grofa Antuna Jankovića. Ili pak ovako: Staročeško pivo, perjanica pivovarskog portfolija, najstarija je pivska marka u zemlji, štono bi se danas reklo - brend. To su općepoznate činjenice. Međutim, postoje i mnoge druge, manje poznate priče o zbivanjima i ličnostima iz prošlosti pivovare. Neke od sjajnih pivarskih priča izašle su na vidjelo kada su se nedavno u nekakvom zaboravljenom sefu pojavile matične knjige zaposlenika pivovare nakon Drugog svjetskog rata. Matica također potvrđuje da je sadašnji pivar Krešo Marić već četvrti član obiteljske loze iz triju generacija, koji radi u pivovari.

„Nepouzdana usmena predaja govori, da su pojedini članovi obitelji radili u pivovari i pije, ali to tek treba istražiti. Ove matične knjige potvrđuju da smo za sada četvorica - djedov brat s mamine strane i njegov sin, te tatin brat i ja," briše prašinu s požutjelih stranica knjige golemog formata naš sugovornik. „Dvije knjige su tu ostale posve slučajno. Nisu bile uvrštene u arhiv poduzeća, koji je u cijelosti završio u arhivu državnom kada je pivovara 2010. godine dospjela u stečaj. Stjecajem okolnosti knjige su se nalazile u sefu, koji smo otvorili tek sada."

Započelo je s češkom granom obiteljskog stabla, dakle s onom majčinom, a nastavilo onom drugom. „trećeg listopada 1948. počeo je u daruvarskoj pivovari raditi moj prastric Véna Orct, dok je tatin brat Vladimir Marić na posao nastupio 1963. godine. Ja sam ovdje već punih dvadeset godina," kaže K. Marić. „Kada je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pivovara dospjela u zajedničko poduzeće s pivovarama Zagreb i Karlovac, pokrenut je veliki investicijski ciklus, u okviru kojeg je kapacitet pivovare udeseterostručen, s trideset na tristo tisuća hektolitara piva godine, i na kojem se u značajnoj mjeri angažirao moj stric Vladimir Marić." Bio je profesor proizvodnje piva na tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a studirao je zahvaljujući stipendiji Pivovare, kojoj se na ovaj način odužio. „Bila je to ogromna investicija - kako je upravo počela s radom nova industrijska tvornica slada u Novoj Gradiški, pivovara više nije morala proizvoditi svoj slad, pa je pivovarska sladara srušena, a na njenom mjestu izgrađena je nova velika varionica. U sklopu projekta niklo je šest novih fermentora, nova kotlovnica i rashladno postrojenje." Bilo je to vrijeme velikog procvata pivarstva, a vrijedi spomenuti da su u tom desetljeću izgrađene pivovare u Osijeku, Koprivnici, Buzetu i Splitu...

Ali, vratimo se našim matičnim knjigama. „Josip Nikolić. Rodio se u Sremskoj Mitrovici a u Daruvar je došao 1948. godine iz Zagreba kao tehnolog i tehnički direktor. On je jedini imao takozvani gradir, instrument za mjerenje koncentracije sladovine, a kako je svakih šest sati stavljan novi uvarak, on je morao u istom intervalu dolaziti u varionicu i gradirati. U pivovari su ga zvali Bau-Bau. Živio je u krugu pivovare u radničkim stanovima uz rijeku Toplicu, a noću se nije oblačio, nego je dolazio i pidžami i papučama, samo bi izronio iz mraka. Bio je neprikosnoveni vladar proizvodnog procesa u pivovari, bez njega nije bilo kuhanja piva, jer je sve držao u glavi, ništa nije imao zapisano. Prvi opis tehnologije proizvodnje piva izradio sam ja 1995. godine, a do tada nije bilo pisane recepture i tajnu kuhanja poznavao je samo majstor pivar koji je svoje umijeće prenosio na svog nasljednika. Tehnologiju proizvodnje znala je dakle samo jedna osoba, na kuhanju piva radila su trojica, a pored njih postojao je još samo šef punionice i samo još par zaposlenika koji su imali svoja stalna radna mjesta, dok su svi drugi ujutro dolazili na portu, a tamo ih je Nikolić raspoređivao na poslove koje će raditi toga dana."

Iz knjiga se može iščitati i nomenklatura zanimanja koja su se mogla sresti u pivovari. Na primjer ledari, koji su se starali da uvijek bude dovoljno leda za hlađenje piva i snabdijevanje ugostiteljskih objekata. Pivo se skladištilo u drvenim bačvama i podrumima pivovare i valjalo ih je obložiti kockama leda da bi se osigurala odgovarajuća temperatura. Kako su skladišta bila ogromna, dok bi obložili ledom i posljednju bačvu, led oko one na početku već se počeo topiti, pa je valjalo sve ponoviti, te je tako taj posao bio sizifovski, beskonačan. Slično je bilo s prevrtanjem slada, koji se skladištio u tankom sloju na podu i morao se često okretati, a radilo se to ručno. Burad se izrađivala u samoj pivovari, a nakon istakanja bureta ono se moralo temeljito oprati i nanovo nasmoliti, pa je tako pivovara imala potrebu za mnogim različitim zanatlijama.

„Pored imena Vinka Voborskog, poznatog i kao Vinko Lozić, piše da je - kočijaš. On je bio neka vrsta dispečera, razvozio je po gradu bačve piva i drvene gajbe s litrenim pivskim bocama. Posao je bio težak i zahtjevan, a Vinko je kod ljudi bio omiljen, pa je njegov sprovod bio jedan od najvećih u gradu ikada. Pogrebna povorka krenula je iz dvorišta pivovare praćen zvukom pivovarske sirene, a kola su vukli teški pivarski konji. Kad je kočijaš Vinko razvozio pivo znalo se desiti da na kolima zaspi, ali kako su konji točno znali svaki punkt na svom obilasku, nepogrešivo su se zaustavljali kod svake gostionice , a gostioničari su svoje bačve s pivom sami skidali s kola," prisjeća se pivar Krešo.

„Radio je kod nas i Antun Vončina, jedan od prvih ovdašnjih homebrewera, dakle domaćih kuhara piva. Sredinom osamdesetih godina intervju s njim napravio je i slavni televizijski moderator Oliver Mlakar, predstavivši ga kao čovjeka koji kod kuće kuha vlastito pivo. Ali, osim piva Vončina je kuhao i sjajan golubinji gulaš. Kako mi je pričao moj prethodnik, često su ga zatekli sa zasukanim rukavima, kako čerupa golubove i potapa ih u vreloj vodi." Golubove je hvatao na tavanu stare varionice. Tamo se sušio ječmeni slad, a to ogromno mnoštvo proklijalog zrnjevlja bilo je nemoguće obraniti pred jatima golubova.

Poprilično dugačkom popisu svakojakih zanimanja koja su prodefilirala pivarskom matičnom knjigom valja pridodati čak i radio operatera, odnosno radijskog tehničara i voditelja. Na mjestima je na tvorničkom krugu još moguće vidjeti tragove zvučnika, koji su bili razmješteni po dvorištu pivovare i s kojim se čuo program pivovarskog radija, koji je uređivao gospodin Ivan Dajč. „U početku je to zasigurno bila klasična socijalistička propaganda, ali kasnije su uglavnom objavljivane vijesti, poruke i stvarne anegdote," kaže K. Marić. Radili su ovdje i ložači, budući da se sve pokretalo parom, koja se proizvodila tako što se voda zagrijavala ugljenom. Za to su služile goleme lopate. U bazenima koji su se koristili kao spremišta vode bili su šarani, pa kad se pripremala užina, stavili bi šarana na lopatu, te lopatu gurnuli u ložište. još i danas se prepričavaju priče o okusu pivovarskih šarana.

Pivovara je nekad živjela bogatim i raznovrsnim životom, disala je punim plućima, a s obzirom na to da je smještena usred grada, izravno na središnjem gradskom trgu, i cijelo mjesto disalo je jednako kao pivovara. „Život i interesi pivovare, grada i stanovništva uvijek su se preplitali, uvijek je to bio jedan organizam," kaže Krešo Marić. „A radilo se punom parom. Tijekom duge ljetne sezone svaka je subota bila radna, a radilo se i nedjeljom, pivo se kuhalo doslovno svaki dan, živjelo se s pivovarom i u pivovari, tako da se ovdje organizirala i prehrana, kao i zabavni i društveni život." Tako je u ono vrijeme postojao i pivovarski vokalni instrumentalni sastav nazvan Gambrinus, kako se zvala i tadašnja noseća marka piva. Imenom Staročeško tada se zvalo specijalno pivo sa sedamnaest posto slada, a kuhalo se i tamno pivo gornjeg vrenja tipa porter.

Jedna od najunosnijih djelatnosti pivovare bila je prodaja tropa, koji je bio nusproizvod kuhanja piva, a smatran je izvrsnim krmivom za stoku. U pivovari je stalno bio čovjek iz tvornice stočne hrane iz Velikih Zdenaca, koji je prodavao trop, a red traktora koji su čekali na utovar vijugao je valjda po svim ulicama koje u gradu postoje. Slijedeća uzgredna aktivnost pivovare bila je proizvodnja električne energije, koja je bila i sastavnim dijelom službenog naziva poduzeća - Daruvarska dionička pivovara i munjara, a od neprodanog piva koje se vraćalo u pivovaru kuhana su žestoka alkoholna pića.

I tako, svaka stranica matičnih knjiga priča po jednu priču ili i više njih. Sve te priče trebale bi se naći u velikoj priči o pivovarskom muzeju s multimedijalnom prezentacijom, autentičnim fotografijama iz povijesti pivovare, dokumentima i artefaktima. Do tog vremena majstor pivar Krešo Marić namjerava kompletan sadržaj dotičnih matičnih knjiga skenirati i prenijeti u neki digitalni program koji će omogućiti pretraživanje i filtriranje podataka. Tada će zacijelo iskrsnuti još pokoja prispodoba iz prošlosti pivovare, kojima ćemo se opet jednom vratiti.

Foto Mato Pejić, Vlado Daněk, Tony Hnojčik i arhiv

Članak je objavljen na češkom jeziku u tjedniku češke manjine Jednota broj 10/2014., od 8. ožujka 2014. godine