Pivo za zimsko grijanje

Jedan od stereotipa u vezi s pivom jest onaj da ga treba piti ponajprije ljeti, a manje zimi, jer je ono navodno osvježenje za ljetnu žegu. Za poznavatelje piva dvojba ljeto ili zima ne postoji: nacionalno piće zemalja europskoga sjevera, a ne toploga juga, itekako je primjeren zimski napitak.

No glede godišnjih doba postoji nešto drugo, a to su sezonska piva, koja se pojavljuju uvijek u određenom dijelu godine i ostaju u ponudi samo ograničeno vrijeme. Najpoznatija su kao božićna ili zimska piva, a počinju se nuditi baš u ovo doba godine, kada zima ozbiljno pokuca na vrata.
Odmah valja reći da zimska piva nisu zasebna pivska vrsta, nego je to općenit naziv za alkoholom bogatija piva izvedena iz različitih pivskih vrsta. U Njemačkoj i Austriji zimska su piva pojačane inačice standardnih piva lagerskoga tipa, dok su u Belgiji i Engleskoj u pitanju pojačane vrste različitih aleova. Dolaze pod različitim nazivima, no najčešće se standardnomu nazivu pridružuje još i dodatak zimsko, božićno ili slično tome. U Engleskoj sva takva piva objedinjuje još i kolokvijalni naziv winter warmers.

Od standardnih piva ti se zimski grijači razlikuju punijim okusom i višim udjelom alkohola, što su obilježja koja savršeno idu uz tamnije dane i hladnije vremenske prilike. Optimalna temperatura zimskih piva nešto je viša od optimalne temperature, primjerice, standardnih lagera i kreće se u rasponu koji se inače smatra optimalnim za aleove, dakle 7-11 şC. Etikete takvih piva redovito su dizajnirane u skladu s godišnjim dobom: prevladavaju snježni odnosno zimski motivi ili pak potrošački motivi vezani za kršćanski blagdan.
Kao primjer iz Belgije donosimo božićno pivo (Kerstbir) pivovare iz gradića Opwijka, sjeveroistočno od Bruxellesa. Lokalna pivovara De Smedt preuzela je 1970. konkurentsku pivovaru De Hertog, specijaliziranu za samostansko pivo Affligem, te nastavila proizvodnju dviju varijanti toga alkoholom bogata piva. Budući da je proizvodnja bila uspješna, pivovaru je 2001. preuzeo Heineken i preimenovao je tako da je glavna pivska vrsta postala i njezinim nazivom. Današnji puni naziv pivovare je Affligem Brouwerij bds, a završna kratica skriva i njezino staro ime (De Smedt). Standardna varijanta piva Affligem Dubbel ima 7,0% alkohola, dok njezina božićna inačica ima 9,0%, što je dosta visok udjel alkohola čak i za zimsko pivo.
Za primjer njemačkoga zimskoga piva iz svoje sam zbirke etiketa odabrao pivo proizvedeno u gradiću Lahnsteinu na Rajni nedaleko Koblenza. Na priloženoj, nekoliko godina staroj, etiketi pivovara još nosi ime Sv. Martina, zaštitnika katoličke župe u gradu, no 2007. preimenovana je i sada se zove jednostavno Lahnsteiner Brauerei. Schnee-Bock njezino je tamno zimsko pivo s udjelom alkohola 7,2%, a proizvodi se i svijetlo pojačano pivo s 8% alkohola pod nazivom Martinator.
Osim zimskih motiva na etiketi lahnsteinskog piva prikazan je i jarac, što je karakteristično za zimska piva u Njemačkoj i Austriji. U tim zemljama, naime, pojačane zimske ili božićne inačice piva najčešće dolaze pod općim nazivom bock te imaju jarca za zaštitni znak. Svakomu tko govori njemački to je logično, jer Bock jest njemačka riječ koja označava toga mužjaka.

No kao naziv za pivsku vrstu bock ipak izvorno nije vezan za spretnu životinju. Naziv je izveden iz imena sjevernonjemačkoga grada i staroga pivovarskog središta Einbecka. Pivo iz Einbecka dopremalo se naveliko u hanzeatske gradove na sjeveru, ali i izvozilo u Skandinaviju. Navodno ga je najboljim pivom smatrao i Martin Luther. Upravo u Einbecku započela se proizvoditi i pojačana sezonska varijanta piva, ali ne zimskoga, nego proljetnoga. Naime, prema gradskome običaju svake se godine na 1. svibnja ždrijebom odlučivalo kojem će lokalnom pivaru sljedeću godinu dana pripasti veliki pivski kotao za kuhanje sladovine. Taj datum simbolički je označavao završetak jedne i početak nove pivarske godine, a prigodna lutrija bila je velik događaj za građane Einbecka pa se za tu prigodu čuvalo i posebno pivo nazvano prema imenu mjeseca. Njemački južnjaci, Bavarci i Austrijanci, međutim, ime grada izgovarali su kao da se zove Einbock, povezali ga s markantnim mužjakom te jedno i drugo pridružili kao zaštitne znakove pivu namijenjenu za brže grijanje u hladnom dijelu godine. Kao rezultat opisanih utjecaja i jezičnih prilagodbi, danas kao pivsku prepoznajnicu u Einbecku imamo pivo Einbecker Mai-Ur-Bock (6,5% alkohola), a u Bavarskoj i Austriji velik broj različitih bockova s jarcem kao zaštitnim ili pratećim znakom.

Alkoholom posebno bogat jarčevo pivo označava se kao doppelbock. A kada nisu ni bock ni doppelbock, piva iz te kategorije u Njemačkoj nose naziv koji završava dometkom -ator. Lahnsteinski je primjer Martinator, dok primjerice Paulaner puni tamni Salvator (7,5%).
Bock-piva najčešće jesu pojačane varijante lagera, no to ne mora uvijek tako biti. Bock proizveden u pivovari Kaltenhausen nedaleko Salzburga primjer je pojačane varijante pšeničnoga piva. Pod zajedničkim imenom Edelweiss ta pivovara proizvodi nekoliko pšeničnih piva, no dok svi ostali runolisti imaju udjel alkohola 5-5,5%, bock-varijanta odskače od njih sa 7,0% alkohola, a kao zaštitni znak na njezinoj se etiketi pojavljuje mužjak divokoze (Gamsbock).
A da zimsko pivo ni u Austriji nije uvijek deklarirano kao Bockbier, pokazuje primjer iz nama bliska Graza. Tamošnja pivovara Puntigamer također proizvodi više nego solidno zimsko pivo, umjerene jačine 6,0% i svake ga godine šalje na tržište s prepoznatljivom etiketom i pod jednostavnim imenom Winterbier.
Zimsko pivo proizvode i naše pivovare, a na tržište ga plasiraju tijekom studenog. U tome je najdosljednija Zagrebačka pivovara, koja svoje Božićno pivo (6,1%) proizvodi već dvadesetak godina. Kao pohvalan primjer sprege umjetnosti i pivarstva valja istaknuti ustaljen običaj Zagrebačke pivovare da dizajn etikete za svoj prigodni zimski proizvod svake godine povjeri drugom hrvatskom slikaru. No kako Vijenčeva pivska rubrika nije reklamna, suzdržat ćemo se svake dalje prosudbe o hrvatskim zimskim pivama. Jedino ću reći još da je po mome ukusu od svih koje su se dosad pojavile najbolje bilo smećkasto Zimsko pivo (6,0%) što je unatrag pet, šest godina stizalo iz Karlovca, no nakon dvije ili tri sezone i netragom nestalo s tržišta.
Zimska ili božićna piva obično su zanimljiva i ukusna, a budući da su dostupna samo sezonski, za njih sam osobno uvijek posebno dobro raspoložen. Stoga i svima ostalima mogu poručiti: ma kako se pivo zvalo, zimsko, božićno ili jednostavno bock, imalo za zaštitni znak jarca, divokozu ili pak kakva vesela anđela ili Djeda Mraza, ako vam se pruži prigoda, svakako posegnite za bocom takva piva i upravo njime nazdravite uz blagdane koji su pred nama.

Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.