Pivo teče šokačkim sokakom

Hrvatska pivarska industrija već je odavno globalizirana. Dominiraju veliki igrači i snažan marketing. Malim pivarima se na to tržište vrlo teško probiti, pa se snalaze na razne načine. Vlasnik osječke tvrtke A.N.T. i brenda Šokačko pivo Zdravko Milić uzdaje se u dugu povijest i ekološku recepturu, nasuprot industrijskoj proizvodnji piva s mnoštvom aditiva. Šokačko pivo razlikuje se od drugih po izvornoj recepturi i prirodnim sastojcima, ali i po načinu brendiranja. Kada je razmišljao o tome kako ga brendirati, Milić je zaključio kako nema prirodnijeg nego posegnuti prema kulturološkoj teoriji brendiranja. Izvori brenda Šokačkog piva tako se nalaze upravo u slavonskom ruralnom okruženju, a glas o njemu raznosile su, proširile i popularizirale brojne šokačke udruge i kulturno-umjetnička društva. Sve što nosi odlike slavonsko-šokačkog miljea kompatibilno je s identitetom brenda i djelatno ga promiče. Aktivna promotivna grupa Šokačkog piva je cijela šokadija, neprocjenjiv ruralni sadržaj. Riječ je o simbiozi u kojoj šokački identitet i tradicija potpomažu brendu da nastane i stasa, a brend pomaže tradiciji da opstane.

Povezivanje brendova

Šokačko pivo zamišljeno je kao regionalni brend, pa je Miliću bila najvažnija upravo reakcija Šokaca. Bio je, kaže, ugodno iznenađen samoorganizacijom i angažiranjem urbanih i ruralnih Šokaca. Tako je Šokačko pivo dospjelo na onaj dio tržišta gdje je on to i želio, bez ikakvog nasilnog većeg uplitanja marketinške struke. Vrlo brzo su ga prepoznali i vlasnici drugih etno brendova, s kojima se zajedno kreira jedinstvena agroturistička ponuda. U toj će se ponudi, osim smještajnih kapaciteta seoskog turizma, naći i kulturno-umjetnički i sportsko-rekreativni sadržaji, domaći originalni suveniri, keramika, zlatovez, namještaj, sirevi, kulen, med, kolači, sokovi, kupinovo vino, domaće rakije i, naravno, Šokačko pivo. Ponuda bi bila okupljena u udruzi Agroturistička zajednica Valpovštine, čiji je član i Milićeva tvrtka. Udruga je prvi klaster te vrste u Hrvatskoj i ima već preko 50 članova. Članice klastera vjeruju da će udruživanjem i suradnjom sa Sveučilištem uspjeti osmisliti vlastiti know-how, možda i franšizu. Cilj nije stvaranje ponude za takozvanu elitu, nego naprotiv, temeljit povratak običnog potrošača zdravim šokačko-slavonskim izvorima.
Šokački brendovi se ne obraćaju samo šokadiji kao zatvorenom entitetu, nego otvaraju svoje bogatstvo cijeloj Hrvatskoj i Europi, naglašavajući svoju prepoznatljivost i vezanost jednog brenda s drugim, kao što je uostalom i kultura cijelog slavonskog ruralnog okruženja jedinstvena cjelina. Svijet, međutim, uvjeren je Zdravko Milić, prepoznat će i prihvatiti našu zdravu hranu, ako je prvo mi prepoznamo, prihvatimo i obranimo.

ŠOKADIJA JE HRVATSKA BAVARSKA

U hrvatskoj povijesti piva šokadija zauzima mjesto koje u Njemačkoj pripada Bavarskoj. Dok je u tradicionalno vinarskim krajevima vino bilo platežno sredstvo, u sjevernim krajevima to je bilo pivo. Kako se ne bi plaćalo krivotvorenim pivom, u Bavarskoj je još daleke 1516. izdan propis o izvornosti piva, poznati Reinheitsgebot. Propis je jasno razlikovao izvorno pivo od slada, hmelja i vode od krivotvorine, piva proizvedenog od surogata. U to vrijeme Hrvatska je bila još daleko od piva, kao tradicionalno vinarsko područje. Turski sultan Sulejman već je bio negdje oko Beograda i čekale su nas strašne i tragične, ali za dolazak piva u Hrvatsku, presudne stvari. Prodor turske vojske prema Budimu i Beču ostavio je pustoš u Slavoniji. Srijemskokarlovačkim mirom 1699. Austrija se vraća i učvršćuje na ovom području. U prazan prostor doseljavaju se Nijemci i Česi i donose pivo kakvo danas poznajemo, i to najprije u šokadiju. Najveća koncentracija Nijemaca bila je u Osijeku, gdje su se 1694. pojavile čak tri pivovare, prve u Hrvatskoj. Šokadija je postala “hrvatska Bavarska”.

Vrijednost izvađena iz boce

Promicanje domaće hrane u zemlji koja mnogo više uvozi zasigurno nije lagana zadaća. Uđemo li u bilo koju trgovinu, uočit ćemo da je hrvatska prehrambena industrija u defenzivi. Milić to tumači popuštanjem svijesti da je domaća hrana daleko kvalitetnija od uvozne. Uvezena hrana, njegovo je mišljenje, proizvedena je tako da zapravo čini samo jedan segment moderne prehrane, koja se sve više sastoji od dvije komponente: hrane i dodataka prehrani. Domaći proizvod, na sreću, još uvijek ne pokazuje potrebu za takvim dodacima. Stoga vrijedi truda takav proizvod spasiti i očuvati. To će se ubrzo isplatiti jer će i oni koji ga više nemaju šanse proizvesti morati kad-tad k nama u kupnju. Dakle, naša je tržišna šansa, poručuje Milić, u sferi razvijanja vlastite svijesti o prednostima domaće hrane.
Nažalost, usklađivanje s pravnom regulativom Europske unije sve više nas prisiljava da odstupimo od takvog oblika svijesti. “Nude nam krojni arak po kojem su opustošili vlastiti prostor. Taj životno važan segment pregovora ne bi nikada smio biti cijena ulaska u EU, čak i pod prijetnjom da nikad ne postanemo punopravna članica EU-a”, smatra Milić.
Pritom povlači paralelu između bavarskog i Šokačkog piva. Ulaskom u EU i Njemačka je bila prisiljena propustiti na svoje tržište drukčija piva, što je ugrozilo tamošnju vrijednu tradiciju. Nažalost, najagresivnije reklamirana piva, i u nas i u EU-u, nametnula su drukčiji okus piva. Računica velikih pivovara je jasna: cijena kukuruza je 70 lipa po kilogramu, a kvalitetnog slada 2,70 kuna. Konzistenciju piva zato nadoknađuju dodacima, ugušćivačima, zakiseljivačima, konzervansima i antioksidansima. Budući da rade pivo od jeftinijih sirovina, velike pivovare mogu više ulagati u tržište, marketing, nagradne igre i sponzorstva. Golema vrijednost piva tako je, upozorava Milić, izvađena iz boce i prenesena na područje reklame. Ukusi su se nepovratno promijenili, a hiperprodukcija je, mijenjajući tehnologiju i okus piva, promijenila i stav prema zaštiti potrošača piva.

Propast malih pivara

Izvorna piva i u Hrvatskoj su potpuno gurnuta u drugi plan, tvrdi Milić. Prepuštena su najčešće manjim pivovarama, koje propadaju ili ih sporadično proizvode za prave pivoljupce ili ugostiteljstvo. Izvorna piva ne mogu pretendirati na oštriju utakmicu s velikim pivovarama, jer se od njihovih po mnogo čemu bitno razlikuju. Vrijednost tog piva je ostala u boci, na uštrb reklame. Izvorno pivo više se obraća sentimentima i poznavateljima tradicije u pivarstvu. Rijetki su i ugostitelji koji imaju strpljenja nuditi izvorna piva, jer su ih veliki proizvođači razmazili, nudeći im ekskluzivu ili investicije u lokal. U Hrvatskoj je bilo 18 malih pivovara, a opstale su samo tri. Postojala je i udruga malih pivara, ali se raspala. Prema Milićevoj procjeni, sedamdesetak posto jeftinog piva konzumira se ispred trafika ili seoskih samoposluga, dok naši ugostitelji, privučeni ulaganjem velikih pivovara u ugostiteljske objekte s tim istim pivom, samo po dvostrukoj cijeni, uporno pokušavaju pronaći svog gosta. Lijepo uređeni lokali samo efektno reklamiraju pivo, dok se ono pretežito konzumira na nekom dugom mjestu. Ukusi su se očito promijenili i takvi su kakvi jesu. A takvi su, slikovito opisuje Milić, kao da smo naviknuti piti vino od jabuka umjesto od grožđa. Kao mali pivar, Milić svoju misiju vidi u ponovnom stvaranju onoga što su Nijemci stoljećima čvrsto držali i nedavno počeli gubiti. U toj želji nije usamljen i rezultati polako stižu. Šokačko pivo ušlo je u oko 170 ugostiteljskih objekata na području Slavonije i Baranje, a od velikih trgovačkih lanaca podržao ga je najprije Kaufland.

PIVO KAO EKOLOŠKI PROIZVOD

Kako je bavarsko pivo, a time i šokačko, bilo proizvedeno po zakonu o izvornosti piva, Reinheitsgebotu, ono se može smatrati zdravom hranom. Danas je sadržaj boce Šokačkog piva upravo onakvo pivo kakvo su tada prvo kušali Šokci i proširili na cijelu Hrvatsku. U želji da se to ne zaboravi, Milić je ponudio tržištu vjerojatno jedino domaće, izvorno Premium Pils pivo, koje se u skladu s Reinheitsgebotom proizvodi u Solinu. No, da bi ono u potpunosti dobilo takav identitet, morao bi imati mogućnost nabave sirovina koje nisu tretirane današnjim agrotehničkim postupcima. Za sada Milić još uvijek traga za proizvođačima koji bi ih proizveli prema eko normama. Tada će to biti jedinstven i jasno označen proizvod, i to ne samo na hrvatskom tržištu.