Četiri hlapca i praška gospoda
U dva prošla broja Vijenca rekli smo nešto o zavidnoj kakvoći i neupitnom ugledu češkog piva. Slijedi kratak obilazak praških pivnica, jer je potpun doživljaj češkoga piva, za koje se laže da se ne pije, nego guta, moguć jedino u pivnici. Nedavno sam bio u Pragu s trojicom prijatelja.
Znamo se oduvijek, odrasli smo i prva piva pili zajedno u novozagrebačkom naselju Trnsko. Što da četiri takva gospodina u svojim pedesetim godinama, četiri hlapca (od češki hlapec, dječak) kako smo ironično sami sebe nazvali, u Pragu pametnije rade, nego da prošetaju gradom, razgledaju znamenitosti, te zavire u znamenite pivske hramove, koji se u češkom jeziku nazivaju pivnice odnosno hospoda ili hostinec. Red kulture, potom runda piva, da se dojmovi bolje slegnu. Ne treba čovjek biti poliglot da se u tome snađe - em smo Slaveni!
O praškim pivnicama čitao sam prvi put još davno u 1980.-im godinama u tekstu što ga je u magazinu Start objavio još jedan Trnskaš, tada mladi novinar, a danas poznati gastronomad. U tom hvalospjevu praškim pivnicama bilo je i praktičnih naputaka o primjerenom ponašanju. U pivnici se pije isključivo točeno pivo, obično više od jedne runde. nova runda naručuje se sa što je moguće manje mahanja rukama, dovoljan je mig očima, jer se i od konobara očekuje da vodi računa o razini piva u čaši. Račun koji vam ispostave sličan je dječjem šaranju po papiru: mnogo crtica i zareza, na prvi pogled nesuvislih znakova. Riječ je, međutim, o običaju - svaka crta označava popijenu kriglu.
Nakon obilaska Praškog grada na Hradčanima prvo dnevno pivo ispijamo oko podneva u pivnici U černeho vola nedaleko Loretanske crkve. Izvana tek neugledna oznaka. Ulazim sa zebnjom, jer pivnicu pamtim kao pravu, no već na prvi pogled jasno mi je da mogu odahnuti - promijenilo se nije ništa! Unutrašnje uređenje minimalističko je kao i nekad: šank i nekoliko masivnih drvenih stolova sa po dvije klupe za sjedenje. Na zidu poneki vitraj sa znakovljem pivnice. Mutna stakla štite unutrašnjoj od vanjskog svijeta. Koncepcija ne može jednostavnija: ponuda elementarna, a doživljaj vrhunski. Toči se plzenjsko svijetlo i tamni Velkopopovicki kozel. Iznad izlizanoga šanka reklamne poruke u znaku jarca, zaštitnog znaka piva iz Velikih Popovica. Posebno me obradovao pivnički podmetač za čašu, koji je navlas isti kao i prije dvadeset godina, kada sam prvi put posjetio pivnicu. Tako jednostavan, a istodobno pamtljiv i jasan simbol, stoga ga i prilažem kao ilustraciju.
Na ručak odlazimo u turistički najpopularniju prašku pivnicu U Fleků u Novom gradu. Upozoravam hlapce da smisao posjeta toj pivnici, koja sama i proizvodi pivo, nije uživanje u autentičnosti nego analitički uvid u primjer prevelike komercijalizacije. Istim povodom mogli smo otići i do pivnice U Kalicha, koja se diči epitetom originalne Švejkove pivnice, no zbog jedne hrvatske reference prednost ipak dajemo pivnici nazvanoj prema nekadašnjim vlasnicima, obitelji Flekovski. Utemeljena je 1499. godine, a današnji prostor sagrađen je u 18. stoljeću. Patine, dakle, ne nedostaje, a ni današnja unutrašnjost pivnice nije odbojna. Riječ je o uzornu pivničkom prostoru koji se sastoji od glavne prostorije, znamenite Viteške dvorane, i nekoliko manjih za ukupno oko 600 ljudi. K tome još i prostrano dvorište, u kojem se ljeti također sjedi. Ono što ipak smeta jesu neprestane smjene turističkih skupina koje tu dovode na ogledno upoznavanje s praškom pivnicom. Kao na pokretnoj vrpci tijekom dana smjenjuju se turisti, najčešće u organiziranim skupinama. Domaći ljudi tu ne dolaze. Kušali smo flekovsko tamno pivo, nešto malo pojeli, te se u dvorištu poklonili kod spomen ploče koja trojezično podsjeća da su u toj pivnici prije ravno stotinu godina splitski studenti osnovali nogometni klub Hajduk.
Praške pivnice ne odlikuju se raznovrsnom ponudom piva. Naprotiv, u pravim pivnicama toči se samo po jedno svijetlo i tamno pivo. Od mogućih specifičnosti može vas zateći jedino za Češku tipična ponuda dviju varijanti istog piva, slabije desetke i jače dvanaestice, o čemu smo pisali u prošlom tekstu. Takva nas je ponuda dočekala u pivnici Branicky Sklipek u Vodičkovoj ulici u Novom gradu, gdje se točilo pivo Branik iz istoimene praške pivovare. Prije večere za šankom smo kušali desetku, a potom sjeli za stol te uz haluške, češku inačicu njoka ili trganaca, nastavili s dvanaesticom.
Za neke pivnice koje sam za prošlih posjeta Pragu zapamtio kao autentične, ustanovio sam da više ne postoje, ili su se pak toliko promijenile da više ne sliče onima kakve pamtim. Primjerice pivnica Krušovicka hospoda u Širokoj ulici, u blizini starog židovskog groblja. Za jednim od stolova te na prvi pogled zapuštene i neugledne pivnice kušao sam izrazito svijetao i pjenušav Kralovsky ležak, proizveden u pivovari, što ju je u Krušovicama nedaleko od Praga 1581. godine osnovao car Rudolf II., kojeg je povijest više zapamtila kao mistika i alkemičara, nego kao uspješna vladara. Sada otkrivam da je stara krušovicka pivnica pretvorena u bezličan novopivnički prostor, dio lanca što ga pod zaštitnim imenom Hašekova dobroga vojaka nastoje proširiti po gradu i cijeloj zemlji. Kao suprotan primjer navodim pivnicu U Vejvode u Starom gradu. iako je znatno proširila kapacitet te produljila radno vrijeme, pivnica je zadržala izrazito neobaveznu atmosferu. Budući da je bila na svega nekoliko minuta hoda od našeg hotela, poslužila nam je kao sigurno mjesto za posljednju večernju rundu piva prije odlaska na počinak.
Inače, izbjegavati treba restorane i kvazipivnice na potezu od Vaclavskih namjesti preko Karlova mosta i Male strane do Praškog grada, a posebice oko Starogradskoga trga. Tim smjerom naime vodi put kojim su nekoć za krunidbe paradirali češki kraljevi, a danas se tuda slijeva nepregledna rijeka turista. Ako već ne možete izbjeći šetnju tom trasom, svakako treba zaobići bezlične lokale kojih se i s jedne i s druge strane načičkalo mnoštvo i u kojima po neprimjereno visokoj cijeni pokušavaju prodati onu jednu rundu piva koju svaki turist u Pragu smatra svojevrsnom obvezom. Pravi ljubitelj piva tu može samo zabunom zaći.
Ipak, čak i u toj zoni ima iznimki. U Husovoj ulici, svega nekoliko metara od glavne rute kojom se masa valja prema Karlovu mostu, stara je praška pivnica U zlateho tigra. Pivnicu je detaljno opisao i nahvalio naš znanac u spomenutom članku iz Starta. Za prijašnjih posjeta Pragu svaki sam put pokušao pronaći mjesto u pivnici, no uvijek je bila krcata. Njezinoj popularnosti pridonio je i Vaclav Havel, koji je baš u toj pivnici svojedobno počastio pivom američkog kolegu Billa Clintona. I ovaj put provirili smo u unutrašnjost i ponovila se ista slika - slobodnoga mjesta nije bilo. No slijedeću večer ipak nam se posrećilo te smo i nas četvorica slavodobitno zauzeli mjesto za jednim stolom u kutu, naručili pivo i s neskrivenim zadovoljstvom promatrali savršenu sliku te praške pivnice. Unatoč navali turista po okolnim ulicama, pivnica je i dalje ista kakvom ju je opisao gastronomad: glavna prostorija nepromijenjena, samo s još većom patinom, za stolovima uglavnom domaći ljudi, vješt točioničar opslužuje uobičajeno neraspoložene, ali ipak efikasne konobare, na zidu bista Bohumila Hrabala, pisca i nekadašnjeg pivničkog štamgasta, a u manjem zasebnom dijelu stol za današnje štamgaste.
Dvije, tri runde svijetlog plzenjskog, jedinoga piva koje se nudi Kod zlatnog tigra, bile su vrhunac obilaska praških pivnica - popiti pivo na takvu mjestu, među praškom gospodom, nezaboravan je događaj za svakog hlapca.
Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.
