Cesta duga pola godine dana

Ima tako piva koja nipošto nisu velika (ne samo zato što se flaširaju u nula-tri bočice), ali ipak nisu ni mala zbog niza pratećih okolnosti i karme koja ih prati... nešto kao u onoj omladinskoj seriji, u kojoj se kaže: Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali... e, ovo je jedno takvo.

Taybeh Golden je nepasterizirani ale, tipično aromatiziran, čistog, svježeg okusa. Taybeh na arapskom znači „ukusno", „delikatesno", pivo se pravi zanatski u malim šaržama, prema njemačkoj tradiciji, koristeći gornje vrenje i hladno odležavanje, proizvodi se samo od najfinijih prirodnih sirovina.

Tako o svom pivu govori sama pivovara Taybeh Brewery smještena u Palestini, u Ramali, glavnom gradu palestinskog Autonomnog Područja na Zapadnoj obali. I još ga reklamira kao „najfinije na Srednjem Istoku"  Korisnici RateBeer portala daju mu veliki raspon ocjena, od vrlo skromnih do posve solidnih, a ja bih rekao da je to pivo koje ne bih morao ponovno piti i za koje bih - kad ne bi bilo informacija o kvascu gornjeg vrenja, bio siguran da je lager, ali sam mu pristupio s predrasudom, jer ga prati glas drugačijeg.

Ali, zašto uopće pišem o ovom pivu, koje samo rijetki uopće pili, a vjerojatno će to tako i ostati, bez obzira na to što se za izvoz kuha i u belgijskoj pivovari Strubbe, i kako sam uopće došao u priliku da ga probam? Ovako je to bilo: početkom studenog prošle godine dobio sam poruku ovog sadržaja:

Here is the deal...Nakon odrađene trodnevne radionice palestinske kolege su me odvele večeras da vidim Ramalu kako spada. Nakon šetnje, slastica, aromatičnog čaja i nargile na povratku u hotel sam kupio „six pack" onog finog lokalnog piva (Taybeh Beer, by the way...5% alkohola).

Bude li sreće bar jednu bocu ću sačuvati od sebe samoga (iako neće biti lako), izraelskih security officers i divljačkog rukovanja prtljagom na aerodromima u Tel Avivu, Istanbulu i Zagrebu (a potom sakriti doma gdje ju neću moći naći).

Kada prvi puta budem dolazio u Daruvar donijet ću tu bocu tebi pa je popij i napiši recenziju. To neka bude zamjena za tekst kojega ti nikada nisam napisao za pivsku web stranicu (a kako stoje stvari nikada i neću.)

Poruku mi je poslao prijatelj Saša Leković, s kojim sam nekad davno proveo lijepo desetljeće u redakciji Radio Daruvara, nakon čega je on otišao u Zagreb i napravio karijeru istraživačkog novinara i trenera istraživačkog žurnalizma, pa i danas ga, sada i kao predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, zovu posvuda da vodi radionice za mlade snage sedme sile. Tako je i lani početkom studenoga odradio jedan workshop u Ramali... a to što ću ja napisati tekst, kojim će on vratiti dug prema pivskom portalu, ne bih sad elaborirao, jer sam i sam bio poprilično zatečen, ali neka. Puno je zanimljivije to da je taj sixpack neokrznut prošao kroz sve scile i haribde bjelosvjetskih aerodroma, a jedna boca i bespuća hrvatske zbiljnosti, da bi doživjela poveći broj neuspješnih primopredaja i na kraju (ipak) završila u Daruvaru i u mojim rukama tek prije nekog vremena, odnosno nakon ceste duge pola godine dana!

Pivovaru su osnovala braća Khoury, koja su se nakon trideset i pet godina života u Sjedinjenim Državama, gdje su u Kaliforniji studirali uz ostalo i pivarstvo, vratila kući, te osnovali pivovaru u malom gradiću Taybehu kod Ramale. Bilo je to 1995. godine, dakle čitavo desetljeće prije pokretanja znane mini pivovare u Tel Avivu, nazvane Dancing Camel (2005.). Gostioničarska mikro pivovara Dancing Camel prva je craft pivovara u Izraelu, a Taybeh, pivovara na Zapadnoj Obali, na palestinskom Autonomnom Području prva je mini pivovara na Srednjem istoku. Stoga je od prvog dana izazvala golem interes svijeta, pa je već 1997. sklopljen ugovor o franšizi na temelju kojeg se pivo kuhalo u Njemačkoj za europsku distribuciju. Dio palestinske produkcije izvožen je u Švedsku. Godine 2005. braća Khoury pokreću Oktoberfest, pivski festival po uzoru na onaj bavarski, posvećen upravo tom pivskom stilu (Oktoberfest-Bier). Uostalom, i svoje pivo deklariraju kao „proizvedeno prema odredbama njemačkog Zakona o čistoći"). Australska filmašica Lara van Raay snima 2008. godine dokumentarac pod nazivom Palestine, Beer and Ocktoberfest Under Occupation u kojem predstavlja pivovaru Taybeh i obitelj Khoury. Dvije godine kasnije dobivaju veliki prostor u specijaliziranom pivarskom časopisu Mutineer Magazine.

Tako je Taybeh Beer postao fenomen, osvojio medije i kuhao sve više i više piva, širio tržište na Europu, uglavnom Taybeh je postao brend, ali je pivo ostalo negdje drugdje, a ono što se prodaje pod imenom brenda samo je solidna konfekcija i ništa više od toga, ni po čemu vrijedna posebnog članka na portalu posvećenom dobrom pivu.  Osim, naravno, po priči koja ga prati i po statusu fenomena.

Izraelski pivski bloger Doug Greener u opsežnom je postu elaborirao najveći problem s pivovarom Taybeh, objašnjavajući kako su braća Khoury kršćani, koji su otvorili pivovaru u epicentru muslimanske populacije, uspoređujući to s otvaranjem tvornice svinjskih kobasica u Mea Shearim, najstarijoj židovskoj četvrti u Jeruzalemu. No, ne samo da su otvorili pivovaru u muslimanskoj sredini, kojoj vjera brani alkohol, nego je to i prva craft pivovara „od Mediterana do Jordana" koja se suprotstavila izraelskim industrijskim pivovarama. Dodao je i kako je Taybeh Beer probao odmah nakon pokretanja pivovara i „oblizivao usne" ali da to danas više nije to - da se sa 600 tisuća litara godišnje proizvodnje i pogonom u Europi, više ne može ni nazvati mikro pivovarom, kako je deklarirana.

Polovicu ukupne produkcije Taybeh prodaje u samoj Palestini, 40 posto u Izraelu, a deset posto u Europi i Japanu. U portfoliju pivovare je pet piva - Golden, Dark, Amber, Light i bezalkoholno, što je valjda ustupak lokalnom muslimanskom stanovništvu. No, to je sve. Sva su piva njemačkog stila, nemaju nikakvih lokalnih osobina, ništa palestinsko ili srednjeistočno. Ipak, dodaje Doug Greener, „sva su piva veoma pitka i dobra su alternativa našem (izraelskom) industrijskom pivu."