Bošnjak - pivo koje miriši na još
Kad u Novu Gradišku dolazite iz pravca zapada (a znate kako kaže puk: sve dobro dolazi sa zapada), dovoljno je kod Kauflanda skrenuti desno i za tili čas ste u Sičicama, ali ako vas vrag najprije odnese u irski pab na par Guinnessa, pa onda tamošnjeg konobara upitate za put do mini pivovare, na odredište ćete doći okolo kere,
trostruko dužim putem, koji vodi kroz Rešetare, Adžamovce, Laze, Bodovaljce i Vrbje. Ali, svakako ćete doći, jer - svi putovi vode u Sičice, i to upravo do broja 94, na kojem je turističko seljačko gospodarstvo Bošnjak. Marijana i Mario Bošnjak nakon završenih fakulteta ekonomije, odnosno šumarstva imaju svoja radna mjesta, premda Marijana ne baš u struci, koja im donose socijalno, zdravstveno i redovnu plaću, no sve više su poznati po obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, registriranom na Marijeva oca Ivana. Tu su uredili lijepu kušaonicu u maniru slavonske Posavine u kojoj mogu primiti autobus turista, a nude im suhomesnate proizvode i sir iz vlastite proizvodnje, kruh iz krušne peći i - domaće pivo. E, tu priča dobiva potpuno novu dimenziju. Ovakvih punktova na vinskim i svakojakim inim turističkim cestama, stazama i puteljcima ima koliko ti srce želi, pa i na ovoj novogradiškoj, nazvanoj Posavska poučna cesta, ali u sjećanju posjetitelja ostaju samo oni koji se ponudom izdvajaju iz prosjeka, koji se uzdignu iznad običnosti. Domaće pivo, kuhano, fermentirano, odležavano, hlađeno i flaširano pod istim krovom, svakako je adut koji može donijeti tu prednost. Ali, kako su na to došli.
„U kući Bošnjak su svi jako ponosi na svoje proizvode," objašnjava Marijana. „Njegova mama peče kruh u krušnoj peći, tata pravi kulen, kobasice, šunke, i stalno nešto proizvode sami, uključujući rakiju, a Mario nema ništa što je on sam napravio. Kako živimo na Savi, gdje nema vinograda, nema vina, onda se odlučio za pivo." Kuhanje piva naučio je na teži način, a prva šarža završila je na stropu napravivši veliki nered. Onda je uskočila mama, pa su zajednički kuhali, koristeći samo ono što su već imali u kući, od podruma do frižidera. To je bilo prije deset godina, kada je imao jedino jaku volju da napravi nešto, a nije bio baš siguran, što, i ne samo da nije imao s čim, nego nije baš znao ni kako. Danas suvereno kuha na modernoj opremi, a uz svijetlo pivo s vremena na vrijeme skuha tamno i poneki specijal.
Kad mi je prvi put pažnju na Bošnjake skrenuo prijatelj Darko Bakarić, upravitelj daruvarske šumarije i njihov kum, pitajući da li me zanima njegov novogradiški kolega, koji doma kuha pivo, pomislio sam da je to samo jedan od oko tri stotine hrvatskih hobista, koji na kuhinjskom štednjaku kuhaju dvadeset litara piva u okrbanom emajliranom veš loncu. Naravno da me i to zanima, jer svaki entuzijast koji pokazuje interes za boljim pivom, bez obzira na koji se način uključuje u borbu za širenje pivske kulture, dobro je došao na našu skromnu stranicu, ali kasnije sam se uvjerio da Mario Bošnjak nije samo „još jedan homebrewer." No, ostvarivanje kontakta nije išlo ni brzo ni lako. Znam da mnogi to neće moći shvatiti, ali novinarski je posao cjelodnevna robija, a reportažu u Sičicama htio sam svakako napraviti zajedno s kompanjonom Goranom Gazdekom, koji je, na vraga. također novinar. I sve danas ću, sutra ću..., i na kraju je Mario prvi kontaktirao mene, pozivajući me da izložbu Nacrtaj mi krigl postavim u Gradiški za lanjski dan grada. Ni to se nije ostvarilo, ali su Mario i Marijana u rujnu bili na otvaranju izložbe u daruvarskoj gradskoj galeriji i nisu došli praznih ruku, nego s nekoliko boca svog domaćeg piva. Već na izgled bilo je jasno da je to nešto posebno, a potvrdio je to i prvi gutljaj. No, držeći se one češke narodne da se dobro pivo prepoznaje već prvim gutljajem, ali je bolje biti potpuno siguran, dvije litrenke potpuno su potvrdile prve ocjene kvalitete. To je pivo bilo doduše mutno, ali za razliku od drugih piva iz kućne radinosti, nije imalo taloga ni čestica koje su plivale u čaši. Ipak, nije bilo ni filtrirano ni pasterizirano, pa su u njemu bili svi oni hranjivi sastojci, koji kod industrijskog piva nestanu u bespućima tehnološkog procesa.
Kako to postiže? Kada se uvjerio da može skuhati pivo i da bi to moglo biti zanimljivo, počeo se zanimati za nove detalje, uključio se u rasprave na internetskom forumu pivarstvo.info, koji okuplja homebrewere, a onda slučajno našao jednu web stranicu na kojoj je upoznao njemačke Hrvate, preko kojih je nabavio profesionalnu opremu za kuhanje piva. „Tada, prije nekih šest godina, još uvijek nisam razmišljao o ozbiljnom poslu, još uvijek je to bio hobi," kaže Mario, no sva oprema je kapacitirana za šaržu od tri stotine litara, što daleko premašuje hobističko bavljenje pivom, a sastoji se od kotla za kuhanje, tanka za vrenje i odležavanje, cjedionika, hladnjače i punilice za boce.
Pivo koje proizvedu u svojoj mini pivovari Bošnjakovi prema registraciji, koju su dobili lanjske jeseni, mogu plasirati samo na svom imanju, no zanimljivo je da im baš ne dolaze komšije kupiti koju flašu ili gajbu, ili natočiti u kanistar ili - zašto ne - u kanticu za mlijeko. Očito, nitko nije prorok u svom selu, pa ni oni svoje suseljane nisu navukli na dobro domaće pivo. „Reakcije naših posjetitelja su sjajne, svi naše pivo neštedimice hvale, ali kad odu ponovo se vraćaju svom starom industrijskom pivu, ostaju vjerni," pomalo razočarano kaže Mario.
Ali barem turističkih skupina ne manjka. Ali, ne fali ni namjernika znatiželjnika. Eto, dok smo mi u ukusno uređenoj kušaonici tumačili razliku između nove runde potpuno mladog piva, skuhanog prije točno mjesec dana, koje se upravo toga dana počelo flaširati, i one prethodne, posljednjih količina šarže skuhane prije nje, Goran je popričao s iznenadnim gostima, koji su stigli ni manje ni više nego iz zemlje gdje „vječno sunce sja." Makedonski umjetnik Sašo Iloski, koji je s obitelji bio u gostima kod rodbine u okolici, izrazio je želju posjetiti mini pivovaru, o kojoj je gledao reportažu na televiziji. „Volim pivo, ne mogu reći da sam veliki poznavatelj, ali ovo pivo je jednostavno vrhunsko," rekao je Sašo, čije zanimljive intarzije možete vidjeti i na internetu.
To, naravno, godi uhu ponosnog proizvođača, baš kao i epizoda s nedavne novogradiške manifestacije Dani polja pivarskog ječma, kada je među svim štandovima proizvođača domaćeg piva njihov bio najposjećeniji, većina se nakon kušanja ostalih piva vraćala na štand Bošnjakovih i odavala priznanje „pivu, koje je potuklo sva ostala." Lijepo je to, ali nije dovoljno, jer od dvije tri ture posjetitelja mjesečno i pokojeg namjernika ne može se živjeti, a namjera je Marijane i Marija da se jednom bave samo tim, a misija da ljude uvjere da kuhaju dobro pivo, koje vrijedi natočiti u posebnoj prigodi, pa i nazdraviti mladencima, na primjer. Tako su u planovima zacrtali i prodaju piva u bačvama od 20 do 50 litara za svatove, kirvaje i razne druge manifestacije i skupove, uz dostavu i isporuku opreme za točenje, pa čak i uz prigodnu, „personaliziranu" etiketu. Već sada Bošnjakovi nude tečajeve kuhanja piva, demonstraciju pečenja rakije, a peku i rakiju na bazi piva, te se spremaju proizvesti i liker od piva, a na dvorištu mogu posjetitelji zaigrati „beer pong" svojevrsni pivski stolni tenis, čija pravila otkrivaju samo igračima.
Što se pak tiče procesa kuhanja domaćeg piva, otkriva sve do najsitnijeg detalja, tako da je naša mala ekipa upoznala cijeli proces proizvodnje, koji je Mario prošao i toga dana, jer su on i njegov brat Dario, koji mu redovito pomaže pri kuhanju piva, baš bili odradili kuhanje nove šarže.
Dva brata Bošnjaka vjerojatno će jednog dana naslijediti nova generacija ove loze - petogodišnji Marijevi i Marijanini blizanci Marko i Borna, koji su cijelo vrijeme trčkarali oko nas, pokazujući živo zanimanje za sve u mini pivovari, osim, naravno, za kušanje piva. Meni posebno zanimljiv kuriozitet je da smo blizanci i ja rođeni istog datuma - na Dušni dan, 2. studenoga - samo u razmaku od točno pola stoljeća! No, hoće li naslijediti dobro uhodan i unosan turistički biznis ili samo obećavajuću dopunsku djelatnost, kakva je sada, teško je reći. Sudeći po tome koliko pozornosti svekolika javnost poklanja ovom obiteljskom gospodarstvu, svi su izgledi da bi se posao mogao dobro razviti, ali - tajanstveni su putovi gospodarski...
Od srca se nadamo onom prvom, i još više im želimo da uspiju u svojoj misiji širenja kulture piva. Da se uz standardno svijetlo domaće pivo na pivskoj karti češće nađu tamno i Božićno, Svatovsko i Kirvajsko, ali i da im se pridruži još pokoji specijal, i da pivo pod svaku cijenu ostane isto onakvo kakvo smo pili prekjučerašnjega blagdanskog poslijepodneva i večeri. Pivo s pjenom postojanom i bijelom poput snijega kad prekrije posavski nepregled, pivo koje svojim čarima pokazuje da Slavonija nije samo zemlja šljivovice i graševine, pivo koje puninom okusa vraća vjeru u zlatni sok, pivo koje se zagasitom bojom i diskretnim mutnim sadržajem vraća svojim korijenima, pivo koje miriši na još.
