Advent u Beču

U prošlom broju Vijenca predstavili smo zimska ili božićna piva, a s obzirom na datum izlaska ovog broja ostat ćemo u istom, adventskom ozračju. - Zašto svake godine ideš u Beč? I kakve to veze ima s pivom? - pitao me nedavno znanac Arnold, specijalist za belgijska piva. Beč je u svakom pogledu izvrsno odredište.

Dovoljno je blizu da se tamo isplati otići i preko vikenda i dovoljno nam je poznat da se tamo ne osjećamo kao potpuni stranci. S druge strane, dovoljno je međunarodan da doživite uvijek potrebnu promjenu od svakodnevice i da se nakratko osjetite stanovnikom svijeta. A kad je o pivu riječ, Beč po tome možda i nije najpoznatiji, no moje društvo ima svoj program koji svake godine djelomice ponavlja, a djelomice i nadopunjuje novim sadržajima i odredištima. Naime, već godinama svake jeseni dvije zagrebačke obitelji, moja i moga prijatelja hrvatskog pisca, zapute se na izlet u Beč. Idu dvije generacije: roditelji i (odrasla) djeca. Smještaj je uvijek u istome hotelu, koji ima sve što nam treba za ugodan boravak (topla i uredna soba, pristojan doručak, parking za auto, povoljan smještaj u blizini Zapadnoga kolodvora, blizina tramvaja, prihvatljiva cijena). Preko dana svaka obitelj, ili svatko pojedinačno, ima svoj program, no navečer izlazimo svi zajedno. Koristeći se starim dobrim tramvajem, posjećujemo bečke pivnice i druga mjesta gdje se pije dobro pivo. Naposljetku i prtljažnike naših vozila napunimo dobu godine primjerenim pivom pa se plodovi izleta osjećaju sve do blagdana kojima godina završava.

U okviru pivskoga dijela programa adventskih izleta ponajprije posjećujemo pivnice koje nude pivo proizvedeno u vlastitim mikropivovarama. Najstarija je od njih, otvorena još 1985, pivnica Fischer (www.fischerbraeu.at) u sjevernom dijelu Beča, nedaleko staroga židovskog groblja koje nije otvoreno za posjete, ali pažljivu oku upućena prolaznika ipak neće promaknuti. Unutrašnjost pivnice Fischer može se okarakterizirati kao tipičan pivnički prostor, po mojoj procjeni najmanji od sličnih koje sam u Beču obišao. Pivska ponuda razmjerno je jednostavna, stalno se nude svijetlo i pšenično pivo, a povremeno i specijalna piva, bock u božićno vrijeme te tzv. ljetno pivo.
Pivnica Salm (www.salmbraeu.at) nalazi se nedaleko dvorca Belvedere u prostoru koji je nekad pripadao salezijanskom samostanu. Zdanje je izgrađeno 1785, a samostan se njime koristio do 1918. Zapušteni prostor samostana pivnica Salm preuzela je 1994. te ga preuredila u lijep pivnički prostor. Pivnicu vodi obitelj Welledits, koja od 1924. uspješno proizvodi opremu za proizvodnju piva. U zatvorenom dijelu pivnice glavna je atrakcija veliki bakreni kotao. Ljeti su stolovi postavljeni i u vrtnom dijelu pivnice. Na ponudi pivnice Salm nalaze se pils, svijetlo i ožujsko, potom pšenično te tamno pivo. Iz pivničke špajzkarte posebno valja istaknuti ukusan pečeni svježi buncek, slikovito poslužen na drvenoj daščici s velikim nožem.

Meni najdraža od tih pivnica ujedno je i najbliža našem hotelu. Na kućnom broju 19 u Siebensterngasse u predjelu Neubau, dijelu 7. bečkog okruga, nedaleko Muzejske četvrti, nalazi se pivnica Siebensternbräu (www.7stern.at). Pivnica zauzima prizemlje za tu četvrt tipične stare trokatnice. Izvana, osim natpisa, na pivnicu upozorava i viseća metalna reklama na kojoj je istaknut zaštitni znak pivnice: brojka 7 sa isto toliko sedmokrakih zvjezdica razbacanih po podlozi. U znaku amblematske brojke sedam dizajniran je i pivnički podmetač za čaše, na kojem je prikazano sedam stalnih vrsta piva.
Naziv pivnice lako je objasniti - nazvana je prema ulici u kojoj se nalazi. No odakle ulici tako lijep i maštovit naziv? Nazvana je tako 1862. prema zgradi na kućnom broju 15, koja se nazivala „kućom sedam zlatnih zvijezda". U neslavnu razdoblju bečke povijesti 1938-1945, kada se Austrija nalazila u sastavu Trećeg Reicha, ulica je imala borbeni naziv Strasse der Julikämpfer, što podsjeća na nazive nekih zagrebačkih ulica i naselja u razdoblju nakon 1945.
Unutrašnjošću pivnice dominira velika prostorija, u kojoj pak središnje mjesto zauzima povelik šank unutar kojega se nalaze dva bakrena kotla. Oko te središnje prostorije raspoređene su manje sobe, svaka sa po nekoliko tipičnih pivničkih masivnih drvenih stolova. Pivnica može ugostiti oko 250 gostiju i kad god smo je u adventsko vrijeme posjetili bila je krcata. Stol obično rezerviramo telefonski još iz Zagreba, poučeni iskustvom prvoga posjeta kada sam osobno otišao u pivnicu oko podneva i na jedvite jade namolio da nas zabilježe za večernji posjet.

Pivnica ima vlastitu kuhinju i poslužuje tipična pivnička jela, nekoliko vrsta gulaša, pečenu svinjetinu sa zeljem i tome slično. Pivska ponuda veća je nego u ostalim bečkim pivnicama-pivovarama. Nudi se pšenično pivo, svijetla piva tipa pils i ožujsko te tamno pivo nazvano Prager dunkel. Povrh toga u ponudi su i svijetla piva s aromom konoplje nazvana Hanf, odnosno Chilli, s aromom ljutih papričica. Uz jelo najbolje ide ožujsko pivo, a usto ima i lijepu bakrenastu boju, a nije loše ni tamno pivo. Zimi se toči i bock, što nas uvijek obraduje, a kao posebna ponuda reklamira se i Pivo punog mjeseca, koje nisam uspio kušati jer se proizvodi jedino za vrijeme odgovarajuće lunarne konstelacije.

Mojemu prijatelju piscu posebno su dragi odlasci u neku od pivnica povezanih u lanac Centimeter (www.centimeter.at). Naše društvo, što za zajedničkih, što za pojedinačnih posjeta, obišlo je sve ispostave Centimetra u Beču. Riječ je zapravo o restoranima s tipiziranom ponudom hrane koji su uređenjem interijera, a i iznadprosječno bogatom ponudom piva, po svemu slični pivnicama. Porcije hrane izrazito su obilne te cijenom pristupačne, što vjerojatno u konačnici rezultira povećanom potrošnjom piva, kojega se nudi dvadesetak vrsta. Uz nekoliko međunarodno rasprostranjenih vrsta, na ponudi su uglavnom austrijska piva i uvijek se nađe nešto zanimljivo, a moguće su i razne kombinacije, što obično i prakticiramo. Primjerice, za početak naručimo pšenično pivo ili nefiltrirano pivo u Austriji poznato kao zwickl, uz jelo neko od austrijskih ožujskih piva te naposljetku završimo s nekim tamnim pivom.

U svim spomenutim pivnicama moje društvo uživa u pravome pivničkome ambijentu i adventskom ugođaju. Okruženi Bečanima i posjetiteljima s različitih strana za drugim stolovima, njegujemo lijep običaj međuobiteljskog i međugeneracijskog druženja.
A budući da je ovo posljednji broj Vijenca prije Božića i Nove godine, ostaje nam svim čitateljima poželjeti ugodne blagdane i to s prigodnom čestitkom što mi ju je svojedobno poslao prijatelj i pivski šmeker Clive iz antipodskog dijela svijeta, gdje se pivo, kako se može vidjeti, itekako štuje.

Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.