Pivska papazjanija

Kako to, pobogu, da je piće koje se zove ječmeno vino zapravo pivo, a đumbirovo pivo nije? E pa tako, što i stvari piva, baš kao i sve druge stvari, često nisu onakve kakvima se čine. Kao što recimo alkohola ima i u bezalkoholnom pivu, a premda je pivo po definiciji slabo alkoholno piće, postoji i vrsta s čak 67 posto alkohola!

Suvišno je ponavljati da pivo nije (samo) ono što svakodnevno gledate u reklamama, dakle svijetli lager s dvanaest posto ekstrakta u osnovnoj sladovini i pet posto alkohola, nego je svijet piva prebogat bezbrojnim pojavnim oblicima. Ali, nije samo to. Naći ćete na karti pivskog svijeta i pjenušava pića koja nose ime na primjer đumbirovo pivo (ginger beer, ginger ale) ili korijensko pivo (root beer) a zapravo nisu piva, i s druge strane ona koja se zovu ječmeno vino (barley wine), a ustvari su - pivo.

Tako dobivamo pivsku papazjaniju, zbrku, smjesu pojmova koja zbunjuje. A i ta, jelte, papazjanija, zapravo je izvorno opet nešto sasvim drugo - jelo koje se pravi od bravljeg mesa s crvenim lukom i začinima, a dolazi od turskog papas jahnisi - popovo varivo. Dakle, u našem pivskom popovom varivu uistinu ima svačega, ali zadržat ćemo se samo na par stvari, a o drugima nekom drugom zgodom. Iako smo u uvodu spomenuli alkohol u bezalkoholnom pivu i nebeske iznose maligana u napitku koji je definiran kao „osvježavajuće piće s malim udjelom alkohola", nećemo se time baviti; ostatak alkohola (prema zakonu do 0,5 posto) kod bezalkoholnog piva nemoguće je izbjeći, jer pivo nastaje vrenjem, odnosno pretvaranjem šećera iz slada u alkohol, pa koliko god ga i kako god suzbijali, njega će u pivu uvijek biti (uostalom, malo alkohola ima i u kiselom mlijeku), a kad je riječ o ekstremnim uvarcima, koji se zbog astronomskih postotaka alkohola piju iz naprska, to je besmislena ekshibicija, na koju ne treba trošiti riječi, i pitanje je da li bi se to uopće smjelo zvati pivom. Toliko o tome.

Nećemo niti o eufemizmima, kolokvijalnim izrazima i žargonu, iako iz svoga djetinjstva nosim divna sjećanja na neke neodoljive sintagme, poput konjskog piva i turskog piva, a nijedno od njih također nije pivo. „Ako ti je krivo, popij konjsko pivo," bila je vrlo česta rugalica. Onima koji su ikada vidjeli konja koji vrši malu nuždu, ne treba ništa objašnjavati, a za one druge, mogu reći da konj koji mokri proizvodi lokvu koja se tako pjeni i tako šumi da nema boljeg opisa od upravo tog naziva - konjsko pivo!

Što se pak turskog piva tiče, tako smo u vrijeme mog osječkog srednjoškolskog obrazovanja zvali mješavinu soka od naranče i - mineralne vode. Dakle, ni traga nikakvom pivu, niti alkoholu, i vjerojatno u tome treba tražiti logiku toga imenovanja. Zacijelo nam je „tursko" bilo sinonim za „muslimansko" odnosno za vjersku zabranu alkohola, ili što već. Kasnije nigdje nisam uspio pronaći potvrdu za to (ne nudi je ni svemogući google; tek negdje se može pročitati da je tursko pivo mješavina piva i soka!), ali mi smo u našem restoranu društvene prehrane ranih sedamdesetih to normalno i uredno naručivali pod tim imenom - tursko pivo.

Nego, vidjeli ste sigurno u mnogim američkim filmovima kako likovi naručuju i piju ginger ale ili ginger beer, dakle đumbirovo pivo. I vjerojatno bili uvjereni da je to pivo, koje se iz nekog razloga proizvodi s đumbirom, tim gomoljastim korijenom, koji već dugo ni u našim geografskim širinama nije neka rijetkost, a vjerojatno vam nije padalo na pamet da dovodite u pitanje njegovu pripadnost vrsti. Iako smo ga upoznali uglavnom preko američkih filmova, đumbirovo pivo nije nastalo u Sjedinjenim državama. Još prije nove ere u drevnoj su Kini koristili đumbir kao začin napicima, ali đumbirovo pivo nastalo je u viktorijanskoj Engleskoj, u Yorkshireu. Iako se dakle proizvodi od sredine osamnaestog stoljeća, najveću je popularnost ovo piće steklo početkom dvadesetog vijeka i to u Americi, gdje se pokazalo sjajnom alternativom pivu, koje je bilo zabranjeno čuvenim zakonom o prohibiciji. Zapravo, u Americi se radi o ginger aleu, i stručnjaci inzistiraju na toj razlici, dodajući da se ginger ale proizvodi u dvije varijante, kao golden i dry, odnosno zlatni i suhi. U biti, riječ je o pjenušavom slabom alkoholnom piću od šećera i đumbira. Nastalo je kao ljetno osvježavajuće piće od deset do dvadeset postotne otopine šećera. U SAD-u su prohibicijski ginger ale i ginger beer bili zasićeni ugljičnom kiselinom i nisu smjela sadržavati više od 0,5 posto alkohola.

Slično je s korijenskim pivom. Root beer je karbonizirano, zaslađeno piće, koje se izvorno proizvodilo od korijena, ili kore, drveta sasafras. Postoje dvije vrste - alkoholno i bezalkoholno korijensko pivo. Povijesno, bio je to zapravo ekvivalent malom pivu (small beer), dakle pivu s vrlo malim udjelom alkohola. Nastalo je u Americi u 18 stoljeću, kada su ga počeli kuhati farmeri za svoje obiteljske proslave. Tijekom devetnaestog stoljeća neki su ljekarnici pokušali podavati svoju verziju kao čarobni napitak, a 1876. godine ljekarnik Charles Elmer Hires plasirao je na filadelfijskoj izložbi prvu komercijalnu varijantu. Kako je Hires bio apstinent, htio je piće nazvati Root tea, dakle korijenski čaj, ali kako je napitak htio prodati kopačima u rudnicima ugljena u Pennsylvaniji, odlučio se za naziv root beer. Piće je bilo naročito popularno u vrijeme prohibicije.

Onovremene novinske reklame u pravilu prikazuju djecu, obično vrlo male dječake i (još češće) djevojčice, kako root beer preporučuju maltene kao lijek. Znamo li da korijen drveta sasafras sadržava eterično ulje, i da se kao droga Lignum Sassafras primjenjuje za liječenje mokraćnih organa, astme i reumatizma., a ulje (Oleum Sassafras), da se dobiva parnom destilacijom usitnjena korijena, i služi u medicini i parfumeriji, onda se tome ne trebamo čuditi. No, šezdesetih godina prošlog stoljeća ustanovljeno je da je ključni sastojak pića, korijen sasafrasa, kancerogen, pa je piće zabranjeno, a proizvođači su tražili način da sporni sastojak nadomjeste nečim drugim, a zadrže karakterističan okus.

Nasuprot pićima koja u imenu imaju riječ pivo, a zapravo nisu piva, stoji jedno, koje je pivo, a zove se - vino. Ječmeno vino (barley wine) u Engleskoj je čest izraz kojim se označavaju „vrlo jaka piva brončane boje ili boje mahagonija. Izrazitog su sladnog okusa i voćne arome, koja potječe od kvasca gornjeg vrenja. Njihov ih vinski karakter čini pogodnim desertnim pićem ili čašicom za uspavljivanje," navodi Vladimir Marić u knjizi Pivo, tekuća hrana. Tradicionalno, ječmena vina doviru u drvenim bačvama, koje se povremeno provaljuju da se podigne kvasac i ubrza doviranje. Sadržavaju 8- 12 posto alkohola, te su slična pivima tipa  Russian Stout ili Doppelbock. Premda taj jaki ale potječe iz Engleske, ime baštini iz stare Grčke, gdje se pravilo piće fermentiranjem žitarica i zvalo - ječmeno vino (κρίθινος οἶνος - krithinos oinos).

Eto, tako stoje stvari, a sve vam to pričamo samo zato što je tako štosno, kuriozno, a ne zato što zadire u srž stvari, jer zapravo ne zadire. Ta sigurno niste samo jednom čuli da nije bitno koje je pivo i kakvo, nego je samo važno da se pjeni. Zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti, kaže pučka doskočica, koja relativizira važnost naziva. Napokon i veliki Shakespeare kroz usta svoje Julije poručuje da bi ono što nazivamo ružom jednako slatko mirisalo i pod nekim drugim imenom.