Pivo i ambalaža
Točeno ili u boci, u limenci ili plastici, iz keramičkog ili staklenog vrča? Milijuni potrošača diljem svijeta bar jednom se nađu u ovoj dvojbi. Tvrdoglavi pivopije nemaju dilema - tradicionalisti ne žele ništa drugo do stakla, praktičari su za limenku, racionalisti za pet ambalažu, a oni koji doista žele uživati u svakom gutljaju zlatne tekućine najčešće je ispijaju iz krigle, u pivnici, u krugu prijatelja.
Sve do 20. stoljeća većina piva posluživana je u barovima izravno iz drvenih bačvi, a tridesetih godina prošlog stoljeća pojavile su se bačve od nehrđajućeg čelika ili aluminija. Pivopije tu inovaciju nisu baš najbolje prihvatili jer su smatrali da je okus koji pivu daju hrastove bačve mnogo bolji, ali je metal pobijedio - zahtijevao je manje brige nego drvo, lakši je i jeftiniji.
Paralelno s točenjem u gostionicama, tvorničari su tražili način kako da što više piva prodaju za doma. Pivo se na početku pilo iz zemljanih posuda, u 17. stoljeću pojavile su se rukom izrađene staklene boce, a razvojem mehanizacije proizvodnja staklenih boca postala je brža i jeftinija, što su pivari iskoristili za masovnu prodaju svojih proizvoda. U to vrijeme boce su bile zatvarane kao vino, a 1872. godine patentiran je čep na vijak, koji je omogućio ponovno zatvaranje. Dvadeset godina kasnije osmišljen je mnogo jeftiniji metalni čep, pogodan za masovnu proizvodnju, koji se i danas najčešće koristi. Trgovina flaširanim pivom uzela je maha nakon 1900. godine. Sadržaj je hlađen, filtriran, gaziran i pasteriziran u smeđim ili zelenim bocama.
Pivo se u limenke za široku potrošnju počelo točiti tridesetih godina. Pivari su se ovom načinu konzerviranja opirali jer je pivo dobivalo okus po limu, ali su proizvođači limenki bili uporni. Znatno jeftinija proizvodnja, lakša distribucija i praktična upotreba (bilo ih je lakše nositi od staklenih boca a bolje su pristajale u hladnjaku) bili su dovoljno uvjerljiv argument, pa je limenka vrlo brzo osvojila tržište.
Sve te inovacije dolazile su iz Amerike, a prihvaćala su ih, iako nevoljko i teško, i ostala tržišta. Posebno je otpora bilo u Njemačkoj, Češkoj i Britaniji, pa su tamošnji pivari tražili način kako da prihvate nove i jeftinije tehnologije, a istodobno zadrže „pabovske" okuse.
Posljednjih desetak godina, tome smo svjedoci, zahvaljujući diktatu multinacionalnih kompanija pivsko tržište osvaja pet ambalaža. I oni koji su se kleli da nikada neće potegnuti pivo iz plastike danas u svojim domovima rastaču omiljeno piće. Iz godine u godinu opada prodaja piva u povratnim bocama, čak i u najtvrdokornijim pivskim zemljama. Prema podacima koje donosi jedini specijalizirani portal za pivo i pivsku kulturu u regiji Pivnica.net (www.pivnica.net), prodaja u staklenim bocama prošle godine pala je za 4,1 posto. No, s tržišnim udjelom od 86,6 posto staklo još uvijek drži prvo mjesto na top ljestvici prodaje piva. Na drugom mjestu su pet boce s tržišnim udjelom od 9,2 posto, što se uglavnom odnosi na trgovačke lance i hipermarkete, gdje se pivo u plastičnim bocama kupuje zbog niske cijene.
Koliko god se opirali novim tehnologijama, koje donose drugačiju ambalažu, pivopije na kraju popuste. Sad bar imamo izbora, a o tome što naručiti ili kupiti, kako piti i uživati odlučuju okolnosti.
Potezao sam pivo iz limenki, staklenih i plastičnih boca, krigli svih mogućih oblika, manjih, većih i velikih staklenih, keramičkih i drvenih vrčeva i čaša najrazličitijih oblika i dizajna. Svaki takav gutljaj bila je svojevrsna avantura i sve mi je uvijek godilo, pa čak i „pivo z lonci" koje sam jednom zgodom, iz oklade, tjerajući zafrkanciju s vinopijama, iskušao u Samoboru.
Tekst je preuzet iz dvotjednika Agroglas broj 317 od 17. srpnja 2013.
