O jeziku rode da ti pijem
Pivo dakako i naravno nije jezično pitanje. Konzumacija piva doduše posljeduje razvezivanjem jezika, ali tada se njime uglavnom zapliće, a u takvu stanju nipošto se ne može nešto pametno zaključiti. No, ako se pivopije ne bave jezikom, jezičari se bave pivom. I preporučuju kako da se ono pravilno zove.
O jeziku rode da ti pojem, o jeziku milom tvom i mojem - tako je Petar Preradović pjevao rodu o jeziku, ukazujući na sudbinsku važnost očuvanja materinjeg jezika, a prizivamo ga evo i mi pivoljupci. Naime, dok rječnici navode imenicu pivo, dakle u srednjem rodu, kao ispravni naziv za dragocjenu tekućinu, u razgovornom jezičnom stilu, zlatni sok često, i sve češće dobiva oblik u ženskom rodu - piva. Čak i pivovare koje na svojim etiketama uredno pišu pivo, u televizijskim reklamama kažu: piva. Pa onda jedna druga pivovara stvara reklamni slogan, koji glasi: Piva je dobra, ali pivo je super. Odnedavno postoji i internet stranica koja se zove gajba pive, i sve tako.
Ovih dana časopis Jezik donosi, a fejsbukovci šire bespućima virtualne zbiljnosti (hvala Marijana!) slijedeći tekst: Pivska poteškoća mučila je i A. B. Klaića koji je napisao i 2. listopada 1941. u časopisu Alma mater Croatica objavio savjet o tome kako treba govoriti - pivo ili piva. Savjet je valjan i danas - pivo, a ne piva. Klaićev savjet preuzet je iz knjige Marka Samardžije Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, izdane u Zagrebu 2008. godine, a glasi:
Na prvi se pogled o pitanju pivo ili piva ne bi trebalo ni raspravljati, jer će svaki poznavalac našeg književnog jezika odmah reći, da je jedini pravilan naziv pivo. U Zagrebu ćemo međutim čuti vrlo često »idemo na jednu pivu«, »plaćam tri pive«, ili na pr. »bilo je pive i vina kak vode«.
U Akademijskom rječniku nalazimo oba oblika: piva i pivo. Te riječi imaju ponajprije značenje riječi "napitak". U tom značenju dolazi oblik piva kao imenica ženskoga roda samo u Stulićevu rječniku (konac 18. st.) iz djela Jerolima Kavanjina: »Zudiš miris, pive, jide«. Inače u značenju izraza 'napitak' dolazi riječ pivo samo u srednjem rodu, i to gotovo u svim našim starijim rječnicima. Tako imamo iz XIV. vijeka zabilježeno: »Nasitim piva duhovna«, pa dalje »Evkaristija jest pića (hrana) i pivo« (Budinić). »Od njih rajska jestojska i pivo« (Gradić), »Gdi mu prigorko pivo žuči i osta (octa) kustom prinese« (Alberti). »Ni hliba ni piva ne okusi« (Mrnavić), »Dosti piva, a dosti jediva« (Narodna) i t.d.
U značenju »piće, koje se vari od stučenog ječma i od hmelja« (njem. Bier) spominje se piva u ženskom rodu u najstarijim hrvatskim rječnicima Belostenčevu , Jambrešićevu, Voltigljinu, Stulićevu. Stulić međutim ima i oblik pivo, a tako imadu zabilježeno i rječnici Vrančićev i MikaIjin.
Iz starijih naših pisaca ima također nekoliko potvrda za oblik pivo: »Vina i piva nikoli ne okusi« (Starine). »Ne će piti ni vino ni pivo« (Radnić), »Nejma ona piti vino, rakiju, pivo ni sve ono što opiti može« (A. Kačić Miošić). » a sam gradio pivo« (Pavlinović) i t. d.
U sadašnjem je hrvatskom književnom jeziku, pa i u velikom dijelu narodnog govora potpuno prevladala riječ pivo u srednjem rodu, i stoga je valja tako pisati i govoriti."
Tako su govorili Klaić i drugi. Najnoviji Hrvatski enciklopedijski rječnik također kaže da je pivo imenica srednjeg roda i još da dolazi od istozvučne praslavenske riječi. Da joj je izvorno značenje piće, i da dolazi od glagola piti. U rječniku književnog češkog jezika (Slovnik spisovné čestiny pro školu a veřejnost) piše: Pivo, s, 1. pjenušavo alkoholno piće kuhano od slada, hmelja i vode; svijetlo, crno, desetpostotno, flaširano, plzenjsko pivo, ići na pivo, točiti pivo 2. uobičajena mjera toga pića: veliko pivo, malo pivo. Dakle - pivo, srednji rod. Potpuno se jednako čita i piše i na slovačkom i ruskom jeziku. Također i na poljskom, samo što Poljaci pišu piwo, s duplim ve. Na prostoru bivše Jugoslavije, dakle osim hrvatskog i na srpskom, bosanskom, slovenskom, makedonskom, uvijek je i svuda - pivo. Znači, slavenski jezici imaju istu riječ za pivo i kod svih je ona u srednjem rodu.
Ne samo slavenski. Njemački Bier je također srednjeg roda, dakle Das Bier, u engleskom sve su nežive stvari srednjeg roda, u mađarskom recimo rodovi uopće ne postoje, i kad sve to znamo uistinu je dobro pitanje odakle se onda pojavila piva, odnosno „žensko" pivo. Odakle, kad od 1595. kada je Faust Vrančić izdao svoj znameniti petojezični rječnik, usporedni rječnik pet tada najvažnijih europskih jezika - latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog, pa do 2004. godine, kada Novi Liber izdaje Hrvatski enciklopedijski rječnik uglavnom struka propisuje, a autori primjenjuju oblik pivo? Piva može samo u genitivu, iako je naravno najprimjerenije da se pivo pije u - lokativu!!!
Ali bogme ima i pive. Već kad kliknete na virtualnu enciklopediju, wikipediju, pročitat ćete ovo: Pivo, u nekim krajevima i piva, je alkoholno piće dobiveno nepotpunim vrenjem vodenog ekstrakta ječmenog (rjeđe pšeničnog) slada uz dodatak hmelja... Već spomenuti Enciklopedijski rječnik u nastavku natuknice o pivu navodi i imenicu ženskog roda - piva, uz koju upućuje na opis oblika pivo.
Osobno ne volim izraz piva, nekako mi je grub, skoro bih rekao prostački i uvijek me podsjeti na onaj skeč iz Letećeg cirkusa Montyja Pythona o riječi „gorrrn" i drugim „drvenastim" terminima, a u svakom slučaju nije mu mjesto u sferi književnog jezika. Uostalom, teško ćemo ga i čuti drugdje osim za šankom, na ulici, a pročitati malo pa nigdje. Čak ni Rječnik šatrovačkog govora tomislava Sabljaka iz 1981. godine ne spominje pivu, nego samo pivce i pivić. Piva se u pisanom obliku pojavljuje tek u virtualnim dnevnicima - blogovima i na internetskim forumima. Tamo možemo naći recimo da je „piva svojevrsno tepanje pivu, kao službenom nazivu, te da ga koriste oni kojima je to piće više priraslo srcu, koji su s njim na ti." Ili na primjer ovo: „Postoji i još žešći izraz - pivkara. To nije samo tepanje kao kod pive, to je visok stupanj intimnosti s dotičnim pićem." Ujedno to je, kako primjećuje drugi sudionik u toj besmislenoj raspravi, rijedak primjer da je augmentativ prešao u deminutiv. Treći domeće: „Jedan moj kolega kaže - vopara. Drugi - cucla ili duda, kako mu kad dođe. Ja se ponekad zezam s arhaičnim ženskim imenima kada hoću da mi dodaju flašu pa kažem, recimo: "Dajde mi Radojku!" To je bogatstvo našeg slenga (i slenga uopće)...možeš reći što god hoćeš, a opet će te razumjeti svi koji trebaju." Konačno, na jednom forumu ponuđeno je i prilično prihvatljivo rješenje enigme pojavljivanja pive u našim životima. Možda je to zato, reče (napisa) jedan forumaš, što je muškarcima draže da pivo bude ženskog roda.
I tako dok se ukrštaju argumenti za srednji i ženski rod dragocjene tekućine, ulijeće diskutant s ovakvom tezom: „Beer ... baš muški zvuči. Tuborg ... kao podrigivanje muškarca. Rogonja ... sto posto muški naziv. Amstel ... muško. Pivo je dakle muškog roda!." Tema bi se dala razvijati još oho-ho, jer u izljevima naklonosti spram zlatnog soka može se čuti i: klip (muški!), klipara, zidarska, vopi, pivkan (opet muški!), pivica, pivčuga, pa čak i pivčugica. Još brisanja granica između augmentativa i deminutiva! A nakon svega najprimjerenije je izbjeći bilo kakvo rodovsko svrstavanje, pa reći samo: „Konobar, još jednu rundu," ili možda: „Boki, de okreni ovo ovdje!"
