Hladno nikšićko i kučko-zatrijebačka pita

Mislim da ambijent utiče na doživljaj ukusa. Nije isto da se morski plodovi jedu negdje u planinskoj kolibici, a pršuta divljeg vepra u mediteranskoj uvali sa mirisom čišćenja ribe, mrežama, fenjerima i prozorčićima od napuklog bijelog drveta.

Volim da gustiram staklenku od pola litra (zidarsko) u selu Stjepoh, do kojeg se stiže planinarskom stazom koja počinje u kanjonu Cijevne, blizu bivše vojne karaule na granici sa Albanijom. Stjepoh i Deljaj dijele zaravan koja je okružena planinskim vrhovima Suka, Kaženik i padinama na albanskoj teritoriji kojima krivudaju serpentine prema dolini Vrmoša.

Ova mjesta pripadaju kraju koji se zove Zatrijebač. Uz Hote, Koće i Grude, to je jedno od četiri albanska plemena u crnogorskom dijelu oblasti Malesija, desetak kilometara istočno od Podgorice.

U toku uspona, u danu punom zraka i sunca posle kiše, tijelo obuzima slatka glad i žeđ, ona koja je svjesna skorog zadovoljenja. Pomislih na flašu koja leži u škrinji kafane Paška Ljucivića u Stjepohu, i ne sluti da će za najviše sat, da razveseli zapečeno prašnjavo grlo. I opusti muskulaturu, u koktelu sa pogledom na pejzaž.

Rečeno - ispunjeno. Gajbe kod Paška su pune Nikšićkog i Jelena. Izgleda da ovdje i nema potebe za frižiderom, kada nije ljeto. Noć spusti temperaturu piva a dan je održava. Oprez, na ovakvim mjestima pivo se pije kao da je voda.

HRANA I PIVO U KANJONU CIJEVNE

Ako se baš zezneš pa požuriš, valjalo bi dobar zalogaj da upije toliku tečnost.

Ljucovići spremaju pitu koju znam kao autohtoni izum ovog kraja. Vjerovatno je, i logično, da je takođe zastupljena u drugim selima ili katunima gdje su brašno, voda i kiseli kupus nekada bili jedino gorivo opstanka od surovosti života stare Crne Gore i Brda.  Izgleda drugačije od uvijača, preklapača, pite od kupovnih kora i ostalih koje sam do sada probao.

Peče se ispod sača, preko četiri sata.

Brašno se umuti, na sličan način kao palačinke, i zapeče ispod zvona. Onda se izvadi, premaže sirom i kajmakom, pa opet pod sač. Zamuti se novo brašno, prelije preko kajmak-sira, i opet peče (ovo bješe treći put, jeel?). Pa kajmak i sir nanovo. Sač.....

Eto zbog čega traje. Pokušavam da prebrojim, čini se da ima najmanje petnaest kora.

Slijedi razmjena utisaka.  Neko liže prste i traži repete, drugima je "premasna i nejasna".

Masnoća mi lično ne smeta (ponekad), ovo "nejasna" ima nekog smisla. Za razliku od prošle godine kada sam probao i ostao oduševljen, danas osjećam kako fale jačina i slanoća koju bi sir i kajmak moralo da pruže. Ovog puta stoji primjedba da se radi o premasnom parčetu tijesta, istina sa onim ‘mmmm' hrskavo zapečenim uglovima.

Zato bi prilikom naručivanja bez ikakvog ustezanja trebalo naglasiti da želite kvalitetan i obilan premaz kajmakom i sirom. Paško se vratio iz Amerike i oženio u Zatrijepču, i zna valjda šta su standardi.

Inače se poručuje u toku dolaska ili dan-dva ranije, preko telefona 00382 67 51 05 39. Tepsija pite i jogurt koštaju 40 eura, količina baš najede petnaest ljudi najmanje. U porciji dođu dva romba pite i kiselo mlijeko, to sam platio tri eura. Pivo od pola litra je euro.

Ne smatram da je jeftino ali ne zamijeram ovim ljudima rijetku priliku da nešto i zarade. Ponekad se u kafani zadesi i neko od mještana. Jedan čiča od 85 godina (izgleda kao da mu je 70), je prava enciklopedija.

Izvor: Napivo.me