Mitovi i legende o Victoru Cibichu
Na mnogim pivskim etiketama nalaze se slike povijesnih ličnosti, a najčešće su to velikani, plemenitaši, carevi, moćnici, age, kanovi, moreplovci, zvjezdoznanci, propovjednici, zvijezde ove ili one vrste. Ipak, lik koji je stekao možda i najveću slavu obični je šef željezničke stanice. Gospodin Victor Cibich iz češkog mjesta Velke Březno.
Nesvakidašnja, ali veoma zanimljiva i napeta priča ipak ima i protagonista plave krvi, a sve počinje s tješinskim knezom nadvojvodom Friedrichom. Kako ga je opisao dr Zdeněk Susa u nama dobro poznatoj Velikoj češkoj pivskoj knjizi, nadvojvoda Friedrich bio je dobroćudni papučar svoje energične supruge Izabele. Ali, bio je nadvojvoda. Kao član carske obitelji bio je predodređen za vojne dužnosti, a kao vojni zapovjednik stolovao je u Prešpurku (Požunu), današnjoj Bratislavi. Tamo je u posjete rodbini dolazila Žofija (Sofija Marija Jozefina Albina) Chotkova, stara cura, unuka poznatog grofa Karla Choteka, koji je u nasljeđe potomcima ostavio (samo) krasno imanje u mjestu Velke Březno, nedaleko grada Usti nad Labem. Imala je doduše samo dvadeset, ali po tadašnjim normama, promašila je sve vlakove za udaju, no ne zato što nije bila lijepa - dapače - nego zato što unatoč svome plemenitom porijeklu, koje seže daleko u prošlost, nije imala miraza. U Požunu je Sofija pravila društvo usamljenoj nadvojvotkinji Izabeli i njenoj kćeri Mariji Kristini. Tamo je iz Beča u vojne inspekcije dolazio nasljednik prijestolja Franjo Ferdinand (punim imenom Franz Ferdinand Habsburg-Lothringen-d'Este). S vremenom njegovi posjeti postaju češći i postaje jasno da tu nije posrijedi samo vojnička vizitacija. „Nadvojvotkinja Izabela nada se da je razlog prestolonasljednikovih posjeta Marija Kristina, i trlja ruke. Poslije joj postaje jasno da Ferdinand dolazi zbog Sofije i nastaju problemi.
„Problemi su u Prešpurku, gdje Sofija više ne može ostati. Problemi su i u Beču, jer nasljednik prijestolja se ne može oženiti običnom groficom, iako je Sofija potomak čeških vladara s rodoslovom sve do svete Ljudmile. Franz Ferdinand se suprotstavlja carskom obiteljskom vijeću i brani svoju ljubav," piše dr Susa (vidi: Kako je počela vjerna ljubav Ferdinanda i Žofije). Tako to traje godinama, Sofija se vraća u Březno, s Ferdinandom se dopisuje, a pokoji put se sretnu. Ferdinand zna da kao nasljednik trona mora čekati smrt strica Franje Josipa. Uređuje imanje na Konopištu, računa, tamo će živjeti sa Sofijom. Tako je i bilo, a Ferdinand je pristao i da njegovi nasljednici ne mogu na tron, samo da bi Sofija dobila potrebna promaknuća, kako bi se mogli uzeti. I dogodilo se to deset godina kasnije, a kako je sve završilo 28. lipnja 1914. godine nakon atentata u Sarajevu, uglavnom je općepoznato.
A ona pisma, koja joj je Ferdinand slao u Velke Březno, u dvorac joj je - po teoriji doktora Suse - donosio šef željezničke stanice, izvjesni Victor Cibich. Logično je da se zapitate zašto bi pisma nosio šef željezničke stanice, a ne listonoša, a odgovor je u tome da su ljubavnici svoju vezu htjeli zadržati u tajnosti, a Victor Cibich imao je u dvorcu nećaka koji je tamo bio vrtlar, pa njegov dolazak u dvorac nije bio sumnjiv. Gospodin Cibich bio je veliki ljubitelj piva i bio je stalni gost lokalne pivnice Tivoli. U vrijeme kada je dugotrajna tajna veza Sofije i Ferdinanda dobila blagoslov i službenu potvrdu, doživio i veoma neobičnu i iznimno veliku čast. Uprava pivovare u Velkem Březnu, koja je u međuvremenu već dobila pravo koristiti na etiketama svoga piva lika carskoga orla, zatražila je od šefa stanice da dopusti da se njegov portret stavi na etiketu njihova piva. Bilo je to 1906. godine. Zauzvrat je dobio doživotnu rentu od trideset pinta piva tjedno u restauraciji Tivoli. Lik nasmijanog ćelavog debeljka riđe brade i brkova, s muštiklom, koji poteže iz krigle i danas krasi etikete svih četiriju vrsta piva koje se kuhaju u ovoj pivovari. Danas se tu kuha 200 tisuća hektolitara piva godišnje, a prilična količina završi u izvozu. Sva njihova piva zovu se Březňak, a radi se o svijetloj i tamnoj desetki, svijetlom lageru (dvanaestica) i 14-postotnom svijetlom specijalu.
Slava ovoga simpatičnog lika nadrasla je pak lokalnu pivovaru, jer su ga tijekom prošlih desetljeća „posudile mnoge pivovare", pa tako manje ili više sličan lik dobroćudnog debeljuškastog starčića poznaju pivopije diljem globusa - u Urugvaju, Kostarici, Vijetnamu, Americi, Rumunjskoj, Grčkoj, Italiji Njemačkoj. Originalni logo u vlasništvu je kompanije Heineken, u čijem sastavu radi pivovara u Velkem Březnu. No, slava šefa stanice imala je i nekih crnih rupa. Naime, pivovaru u Velkem Březnu držali su Nijemci, a kada su oni protjerani, češki su pivari zajedno sa svim ostalim, preuzeli i simpatični lik na etiketi, ali nisu znali tko je to, pa su ga smatrali bezimenim simpatičnim djedicom. Tek su kasnije od njemačkih starosjedilaca čuli priču o gospodinu Cibichu, no Nijemci su njegovo ime pisali kao Zippich. Onda su na popisu poštanskih službenika pronašli nekakvog Paula Cibicha, pa su neko vrijeme našega junaka smatrali poštarom. Taj Paul bio je ustvari Victorov sin. Identitet Victora Cibicha otkrili su i protumačili povjesničar Petr Žižkovsky i ustečki arhivar Vladimir Kaiser. Utvrdili su da je rođen 11. prosinca 1856. godine u Hustopečicama kod Brna u Moravskoj, a umro 25. siječnja 1916. u Velkem Březnu u 59. godini. Kao željeznički službenik često se, po sili tadašnjih regula, selio od jednog kolodvora do drugog, pa je tako utvrđeno da potječe iz okolice Brna, da se oženio u Pragu, prvi sin mu se rodio u Hoštki, drugi u Lukama nad Jihlavom, a 1891. godine trajno se nastanio u Velkem Březnu.
Povjesničari su dalje otkrili da je 1901. bio pružni kontrolor „sjeverozapadne carske i kraljevske privatne austrijske pruge", a istovremeno je u unajmljenom željezničkom prostoru trgovao ugljem. Onda je bio šef stanice, da bi 1910. godine avansirao do položaja inspektora. Imao je dva sina, Brunu i Paula, koji su 1946. godine protjerani u Njemačku, gdje su, oba neoženjena, živjeli u Nürnbergu do 1967. godine.
U povodu stote obljetnice korištenja lika V. Cibicha na etiketi breznjanskog piva, održana je u Velkem Březnu dvodnevna konferencija o „Čovjeku koji je pivu dao lik", na kojoj je sudjelovalo četrdeset povjesničara iz četiriju zemalja. Predavanja s konferencije objavljena su u zborniku, a pivovara je financirala obnovu Cibicheva groba. Budući da je njegov lik neprestano na etiketama svih tamošnjih piva, računa se da bi „pan" Cibich mogao biti najpotretiraniji Čeh u povijesti, jer je njegova slika objavljen u otprilike dvije i pol milijarde kopija. Spominje se i u knjizi Šezdeset ustečkih naj.
U Velikom Březnu se svake godine održava „Zippichev pivski dan", manifestacija na kojoj se kao jedna od točaka bogatog programa bira „gospodin Zippich" - dobroćudni debeljko, koji je najsličniji danas već legendarnom šefu stanice. Pobjednik godinu dana nosi titulu „Gospodina Zippicha" i za to vrijeme ima i Cibichevu rentu od trideset piva tjedno. Pripada mu i novčana nagrada od trideset tisuća čeških kruna.
