Hrvatski se hmelj sve manje traži

Današnja televizijska emisija za poljoprivrednike svojom je reportažom o berbi hmelja na jedinoj hrvatskoj plantaži „zelenog zlata“ u Gregurovcu u općini Sveti Petar Orehovec, nemilosrdno ukazala na jedan začuđujući paradoks – taj hmelj je odlične kvalitete, ukupna količina nije dovoljna ni za jednu manju hrvatsku pivovaru, no iako Hrvatska ima sedam pivovara, gregurovečki hmeljari ne mogu plasirati više od polovice uroda.

U Gregurovcu se hmelj proizvodi na ukupno 16 hektara plantažnih nasada, a lanjska produkcija iznosila je oko 23 tone. To je tek nešto više od desetine potreba hrvatskih pivovara, koje su lani uvezle 200 tona hmelja. Kako je onda moguće da hrvatski hmeljari unatoč tome što za kvalitetu svoga hmelja dobivaju laskave ocjene stručnjaka, muku muče s plasmanom i ne mogu utjecati na klizanje cijena prema dolje?

Kada su 1994. godine počele pripreme za sadnju hmelja u Gregurovcu, nedaleko Križevaca, koje je vodio dr Siniša Srečec, sadašnji član Nadzornog odbora hmeljarske zadruge, zanimanje za njihov rezultat odmah je pokazala Daruvarska pivovara. Prva berba bila je 2000. godine i u prvo vrijeme daruvarski su pivari otkupljivali kompletan urod, što je pokrivalo polovicu potreba pivovare. Plantaža se u međuvremenu širila, a Daruvarska pivovara mijenjala je vlasnike i na kraju završila u stečaju, što je sve utjecalo na smanjivanje narudžbi iz Gregurovca. Danas predsjednik zadruge Stjepan Habijanec izjavljuje da su uspjeli pronaći kupce tek za polovicu uroda i to po cijenama nižim od lanjskih. Stoga su privremeno obustavili i realizaciju projekta sadnje pet novih hektara.

Zanimljivo je da zanimanje za hrvatski hmelj pokazuju naši susjedi Slovenci, koji s padaju u veće i poznatije hmeljarske nacije. Oni hmelj proizvode na sto puta većoj površini od Hrvatske, na 1600 hektara. Onu polovicu hrvatskog hmelja koja će ostati u zemlji kupit će male pivovare. Sve one velike u rukama su multinacionalnih kompanija, a one hmelj - uvoze. To je nama naša globalizacija dala!